Don’t forget to fall in love with yourself first

„Znaš li što je najljepše u životu? Želja, prijatelju“, napisao je Meša Selimović.

Želje koje sam si zacrtala u mlađim danima izgledaju otprilike jednako realno kao i obline Kim Kardashian. Ovako nekako: Spavam na bijelim satenskim plahtama na terasi svog njujorškog penthousea koji je većinom u staklu. Okružena sam svježim tulipanima i posvuda skrivenim ljubavnim porukicama na samoljepljivim papirićima, a iz stogodišnjeg sna (jer točno toliko mi treba da se naspavam, plus „samo još pet minuta“), budi me Macit Arcaoglu. Isti onaj Macit koji je stan zatrpao onim već spomenutim svježim tulipanima i ljubavnim porukama, a sada u kuhinji pravi koktel i salatu od avokada i mozzarelle. Ja se u walk-in ormaru kvadrature povećeg obiteljskog stana spremam za posao, a u tome me prekida upravo pristigli mail Anne Wintour u kojemu me preklinje da ju zamijenim na mjestu glavne urednice časopisa Vogue. Naravno, posao sam odbila jer već vodim svoj časopis, a trenutno ne stignem voditi dva jer mi upravo izlazi i moja nova knjiga zbog koje izdavači već trljaju ruke jer će neupitno postati hit hit hit. Nakon posla trčim u teretanu u kojoj me već čeka moj Macit (jako smo povezani), zatim na koktel(e) s frendicama (bez Macita) pa na dodjelu Oscara (s Macitom) na kojoj ću i dobiti Oscara (naravno) i to za SVESTRANOST. Za dodjelu mi je moj najdraži dizajner Elie Saab poslao svoju bajkovitu haute couture haljinu, a Christian Louboutin troje cipele. U tom trenutku mi je definitivno najveći problem taj što nemam tri para nogu pa da ih prošetam sve troje. Nema veze, triput ću se preobuti, hvala ti Chris (tako ga zovem od milja jer sam mu najdraža klijentica). Nakon Oscara mrtva-umorna zaspim u bijelim satenskim plahtama na onoj već spomenutoj njujorškoj terasi i probudim se… u Dubravi.

Ponoć je prošla, a čarolija prestala. Od svega spomenutog imam samo tulipane (ali umjetne) i salatu od avokada i mozzarelle. Od nekud se mora početi. New York je još uvijek kilometrima predaleko, nigdje nema Macita, već samo neki jezivi luđak koji me u šest ujutro prati po kvartu. Samoljepljivi papirići koji vise sa zida nisu ljubavne poruke nego pojmovi iz skripte koje ne mogu zapamtiti, a umjesto svog časopisa čitam dokumentarnu knjigu „Šopingholičarka se udaje“ i pitam se tko je jadniji, ona koja planira svoje vjenčanje isti dan i u isto vrijeme na dva različita kontinenta ili ja koja to čitam u petak navečer. Kada shvatim da sam ipak ja, začujem kako netko kuca na vrata i ne, to nije Kauflandova top-ponuda za vikend nego… depresija. Ne zato što sam u Dubravi, ne ni zato što mi sa zida vise pojmovi koje ne mogu zapamtiti jer oni ipak donose diplomu, ne ni zato što nemam svoj časopis (zasad :P) nego zato što sam zadnjih nekoliko mjeseci zapala u dosadnu rutinu i postala zabavna otprilike kao saborska sjednica.

Kada to i zašto u životu odustaneš od svojih želja, makar bile nerealne kao predizborna obećanja?

Vjerojatno pomalo krene već tamo kada shvatiš da Djed Mraz ne postoji i da nećeš dobiti onu divovsku kuću od čokolade i bombona s garažom od marcipana u koju je parkiran ružičasti jednorog na kojemu planiraš ići u školu dok putem grickaš krov svoje garaže od marcipana. Nema veze, i flomasteri su dobar poklon. Onda se nastavi još malo kada shvatiš da onaj šarmer iz 7.b zapravo i nije bio tako savršen i da nije bio vrijedan toga što si zbog njega naučila napamet Realov sastav iako ti zapravo nikada nije bilo jasno kaže li se korner ili kornet i zašto je igračima Manchester Uniteda sir Alex Ferguson najdraža vrsta sira jer je tebi definitivno Gauda. Nema veze, ima momaka. Nizbrdo se nastavi još malo kada kreneš tražiti posao, ali ga umjesto tebe dobije vlasnikove žene strica unuke dečko koji i nije previše zainteresiran za taj posao (ni za život, ni za svijet, a ni za tu unuku), ali njegov tata misli da je krajnje vrijeme da se pokrene.
Tad već pomisliš – ako je sve ovo Ashton Kutcher i njegovo čuveno „Jesam te!“, sada je vrijeme da iskoči iz grma…

Kada triput trepneš i shvatiš da se utopijski san nije ostvario, a život je deklarirani šaljivdžija, prebaciš se u rutinu i nabaciš najlakši i najgluplji izgovor da se u životu ništa ne isplati jer će umjesto tebe tvoje želje preko veze ukrasti netko drugi, vjerojatno onaj već spomenuti vlasnikove žene strica unuke dečko. Vratiš se na ulazna vrata na kojima i dalje stoji depresija, a ne Kauflandova top-ponuda za vikend, i velikodušno ju pustiš u svoj stan. Izvadiš obiteljski sladoled kod kojega je trenutno najbolje to što ti je obitelj dovoljno daleko da ga ne moraš podijeliti s njima i baciš se na jedenje jagode koja je ZADNJA ostala, jer realno, jagoda se uvijek ZADNJA pojede. Jednako kao što ćeš i ti ZADNJA položiti onaj teški ispit, ZADNJA završiti faks, ZADNJA pronaći posao, ZADNJA se udati, ZADNJA izgraditi karijeru, ZADNJA… Stop stop stop.

„Don’t forget to fall in love with yourfself first“, poručila je Carrie, ali to baš i ne zvuči ozbiljno, pogotovo kada to izgovori žena koja ima barem 300 pari Manolo Blahnik cipela (o predrasudama drugi puta). Ali, ako malo razmisliš, shvatiš da to i nije glupo. Dok si mlađi, usudiš se željeti nemoguće i vjerovati da to nemoguće uopće nije nemoguće i da ćeš s 12 godina promijeniti svijet, postati Superman, Iron Man, Trnoružica ili profesionalni slagač domino-pločica i baš te briga što će treća susjeda s lijeve strane zakolutati očima i misliti da je to glupo. Ti si sretan, a svijet je bolji nego što zapravo je. Pametnom dosta.

Možda su moje želje iz mlađih dana mrvicu pretjerane… Ok, pretjerane su otprilike kao Grubnićev photoshop, ali želje su dobra stvar, a nerealne želje još bolja stvar. Nije ni bitno da se u životu ostvari baš sve što smo si jednom zacrtali (pogotovo Oscar za SVESTRANOST), bitno je da u rutinskom svijetu zauvijek zadržiš u sebi onog malog genijalca koji je nekad vjerovao da može postati Superman. I taj mali genijalac bi ti rekao – ako želiš pisati blog – pišeš blog. Ako želiš biti direktor svemira – budeš direktor svemira. Ako želiš biti IronMan, napraviš si oklop i budeš IronMan (ali u slobodno vrijeme, nemoj dat otkaz). I to je sva mudrost jer ako nisi ono što želiš u Dubravi, neće te ni New York spasit.

Blog je na mojoj listi želja već nekoliko godina.. Kad si sa sela, onda je to malo glupo. Glupo je ako izlaziš iz zadanih okvira i ako ti hobi nije nogomet ili rukomet, jer ako je nešto treće, nikome nije jasno što to izvodiš. „Zašto to smeta, sa ovog smo sveta“, kaže pjesnik. Eto, smeta i gotovo. Ne mislim da ću ovime postati nova Chiarra Ferragni ili Zorannah (mada mi je Zorannah nekad skroz simpatična) ni da će ovo što pišem postati hit hit hit. Ne mislim ni da će spasiti svijet, ali je moj način da spasim sebe od rutine, a to mi je sasvim dovoljno, jer kad se uhvatim za laptopom sva svečana zato što se dok pišem osjećam svečano, sretno, divno i lijepo, onda mi to niko ne more platit. A kad kažem da sam svečana dok pišem, onda govorim otprilike o ovoj razini svečanosti: (da, ozbiljno)

rf

I tako sam na današnji dan, 4. srpnja 2016. godine, ovom objavom i službenim pokretanjem ovoga bloga upravo prekrižila jednu želju sa svoje liste i pozdravila se s rutinom, a osjećaj je divan… Koja je želja iduća na redu, razmislit ću. 😛
U životu je važno s kim ćeš se probuditi, a jedino samog sebe uvijek moraš gledati na jednoj strani kreveta, prema tome, „don’t forget to fall in love with yourself first“. Sve ostalo doći će samo.

2 thoughts on “Don’t forget to fall in love with yourself first

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *