Izlet u neka davnija vremena za 25 kn

Screenshot_2016-07-06-16-31-33

Ne znam kada su se to točno počele javljati moje prve simpatije prema modi, ali vjerojatno se službenim početkom može smatrati dan kada sam s otprilike četiri godine na sebe stavila žute gumene čizme, prsluk s astečkim printom i oko ruke prebacila nečiju mačku koja se, ni kriva ni dužna, našla u ulozi živog modnog dodatka ili iz njene perspektive – u krivo vrijeme na krivom mjestu. Već tada, kada sam sa samo četiri godinice u maniri hirovite holivudske glumice prošetala s (tuđom) ljubimicom umjesto torbice, ma koliko se moja mama još godinama opirala tom hobiju, ljubav prema modi (i mačkama) od toga dana ostala je zapečaćena (eto gdje je pečat). Imam osjećaj da su me zbog ovog javnog priznanja o tim dvjema ljubavima upravo svi muškarci ovoga svijeta stavili na listu žena koje NIKAKO ne treba oženiti, a feministički nastrojene žene deklarirale kao „tipičnu ženu“ koja ne zna prave životne vrijednosti, ali što je tu je. Možda bismo se svi skupa bolje razumjeli kada u životu ne bi bilo predrasuda.

Kada sam se prije nekoliko dana zaputila u Zaprešić kako bih dogovorila kontrolu, već na sam spomen mirisa i interijera bolnice, problijedila sam kao hrvatski političari kada nedjeljom sjednu pred Aleksandra Stankovića, ali boja mi se vratila kada me Marija odvela do tamošnjeg second hand shopa (dobro, bljedilo se zadržalo još nekoliko sekundi nakon ulaska, dok nije prošao onaj čuveni val „mirisa“ second handa). Ne znam kakve konotacije takva vrsta kupovine ima među hrvatskim pukom i jesmo li evoluirali od onih istraživanja prema kojima se Hrvati zgražaju nositi odjeću koju je netko već nosio ili smo još uvijek u fazi kada je „dopušteno“ kupovati samo one komade odjeće u poznatim (skupim) zagrebačkim trgovinama kod kojih nam ne smeta to što je tu odjeću nosilo u garderobi (i vjerojatno se u njoj uslikalo za Instagram) stotinu žena, što se može i izbrojiti po različitim nijansama ruževa i pudera na području oko vrata. Naravno, nemam ništa protiv poznatih zagrebačkih trgovina, dragi Bog zna da su me puno puta usrećile pa i sama zalazim i kupujem tamo, doduše ne prečesto jer se već po ulasku uglavnom unervozim kao boksači pred rezultate doping-testa ili, trenutno aktualno, kao maturanti pred rezultate državne mature. Kada gledam kako većina cura histerično stoji u redovima za garderobu mrzeći jedna drugu jer su si potencijalno „ukrale“ baš zadnji željeni komad u odgovarajućoj veličini i kada vidim kako netko kupuje majicu od 500 kn na tri rate, uglavnom se preselim u neke mirnije i anonimnije modne kutke s atmosferom zdravijom za um, ali i za novčanik ili posegnem za online kupovinom.

Pronaći nevjerojatno lijep odjevni komad za nevjerojatno malo kuna (ili dolara), moja je izbrušena životna vještina. Doduše, nije nešto što se navodi u životopisu (mada ću to još provjeriti), ali je hvale vrijedna i meni jedna od najdražih osobina, kao i mom studentskom budžetu, a i mom tati također koji je oduševljen time što mi baš nikada ne mora davati novac za garderobu iako mi uspijeva da, kako je zaključio, imam cipela “više nego Severina“. Ne znam ima li moja politika kupovanja veze s mojom općenitom životnom politikom, ali preferiram „modnu avanturu“. To je za mene tip kupovine kada ti se ne ide u one trgovine u kojima je sve lijepo, divno, skupo i krasno i za čim god posegneš, nećeš pogriješiti, nego je zanimljivo ono kada se moraš malo potruditi, zaviriti, istražiti i biti uporan, ali onda nakon nekog vremena traženja, u moru čudnih stvari ugledaš neki divni komad „s dušom“, koji nema svaka druga cura u gradu. Eto, to ja zovem „modna avantura“ (ili „životna avantura“ ako se ta ista teorija primijeni na odabir muškaraca, a primijeni se jer smo mi žene takve). Ako me još takva modna avantura košta jako malo, a košta – nitko sretniji od mene.

Modu ne smatram hobijem za imućne niti simbolom bogatstva, moći i prestiža. Ne vjerujem u široko rasprostranjenu ideju da su samo skupe stvari lijepe stvari ni u to da je dobar stil povezan s puno novca, jer onda bogati ljudi ne bi plaćali stiliste. Ne vjerujem ni u to da moraš kupiti majicu od 500 kuna na tri rate i onda pred kraj mjeseca zbog toga jesti kruh star četiri dana. Modu već dugo promatram iz kreativne perspektive, kao način da „kažeš bez da išta kažeš“ – i to je sve. Nekome je ona zabavna, nekome nije i ispravno je i jedno i drugo dokle god je i jedno i drugo u zdravorazumskim okvirima. S obzirom na to da postoje dvije opcije – manje stvari, ali skupih i više stvari, ali ne-skupih, ja redovito dižem dva prsta za ovu drugu skupinu pa je puno onoga što nosim zapravo kupljeno  za nevjerojatno malo kuna ili dolara, toliko malo da mi često nitko ni ne vjeruje, ali kada bih otvorila na blogu rubriku pod nazivom „moda za studentski budžet“ ili „moda za smrtnike“, vjerujem da bi mi hrpa žena svakoga dana slala emotivne poruke zahvale, a muškarci bi se vjerojatno kolektivno dogovorili dodijeliti mi Nobelovu nagradu za mir u kući.

Konkretno u trgovine s rabljenom robom odlazim jako rijetko, gotovo nikada, ali uglavnom zato što mi nikako nisu usput. Kada sam ušla,  prvo me zapljusnuo, kako ja to zovem, „miris second handa“, a kada sam se malo naviknula, uključila sam svoje skenersko oko koje u šopingu funkcionira po jednostavnom principu – bacim pogled na policu i ako nešto zanimljivo uočim u roku od tri sekunde, to dolazi u obzir. Ako ne, više sreće drugi puta. Kada sam dakle uključila svoje skenersko oko i uperila ga prema dobrano popunjenom asortimanu povješane robe i nakon odbrojavanja: 3, 2, 1… začula sviranje koje označava da je skener nešto detektirao, ugledala sam prekrasnu strukiranu raskošnu vintage cvjetnu midi haljinu.

Screenshot_2016-07-06-23-50-10

Bila je to zaljubljenost na prvi pogled koja se nakon nekoliko sekundi pretvorila u čistu ljubav kada sam shvatila da haljina košta 25 kuna. Onih 25 kuna koje ćeš tako glupo potrošiti da se nećeš ni sjećati gdje si ih točno potrošio. Onih 25 kuna koje ćeš potrošiti na bon, ali će ti T-mobile svakako „pojesti“ tih 25 kuna pa bolje da bon nisi ni kupio. Eto, tih 25 kuna. Da se riješimo odmah predrasuda, haljina nije bila prljava ni poderana niti je imala tragove ruža i pudera na području oko vrata nego vintage divna, kvalitetna, raskošna haljina koja ima miris po omekšivaču koji miriše na Alpe jer je oprana prije nego što je puštena u prodaju. Nakon što sam tu cvjetnu modnu čaroliju zakopčala na leđima i nakon što se zadnja rupica na remenu poklopila baš s veličinom mog struka (što se prerijetko događa), oblaci su se razmaknuli i zasjalo je sunce, ptičice su zacvrkutale, zbor malih debeljuškastih anđela sa zlatnom kosicom je zasvirao na svojim harficama, a ja sam se u sekundi transformirala u beskrajno nježnu i elegantnu Audrey Hepburn i odlepršala na doručak kod Tiffanija, u neka davnija i šarmantnija vremena u kojima su još muškarci ženama otvarali vrata, ljubili ruke, dolazili pod prozore i pridržavali kapute, a žene su nosile rukavice, tijarice, bile nježnije, gracioznije i nisu pokazivale srednji prst ni slikale se u kupaćem kostimu kraj bojlera radeći dakfejs. Dobra su to vremena bila i ponekad pomislim da sam greškom zapala u ova moderna, ali kada se sjetim da tada ne bih mogla pisati ovaj svoj dragi blog na koji kliknem u tri ujutro samo da vidim „jel diše“, ipak se sjetim da Bog zna što radi. Možda ta davnija vremena i nisu bila bolja, možda samo trava uvijek djeluje zelenije na susjedovoj livadi pa je to i s vremenima slučaj.

Da sam istu takvu haljinu kupila u nekoj poznatoj zagrebačkoj trgovini, osim što bi cijena bila u najboljem slučaju dvadesetak puta veća, nisam sigurna da bih mogla doživjeti taj osjećaj teleportiranja koji me odveo na „Doručak kod Tiffanyja“ i na „Praznik u Rimu“. Ono što sigurno znam je da ću od sada second hand shopove posjećivati češće jer, osim divne haljine, dobiješ gratis ne samo putovanje kroz različite dekade i to kroz divne dekade, nego i neke nepoznate priče koje čekaju da ih dovršiš i sve to za toliko simboličnu cijenu da bi bila šteta ne otputovati barem jednom mjesečno. 😉

Screenshot_2016-07-06-14-44-05

Screenshot_2016-07-06-23-32-03

Screenshot_2016-07-06-16-11-50

Screenshot_2016-07-06-16-33-57

Screenshot_2016-07-06-23-44-44

Screenshot_2016-07-06-23-33-46

 

2 thoughts on “Izlet u neka davnija vremena za 25 kn

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *