Mala oda velikim ljubavima

Screenshot_2016-08-02-17-11-37

Kada sam odlučila početi pisati ovaj blog, odvažno sam pristala na veliki zadatak da ću svakodnevno, osim za dobrim fotkama, tragati i za onim puno kompleksnijim – za dobrim i zanimljivim pričama i onim velikim svevremenskim ljudima koji će biti vrijedni pisanja i čitanja. Dok sam razmišljala ovih dana o tome što bi mogla biti tema iduće objave, naivno sam maštala o tome da će mi s neba pasti neka bajkovita priča, da ću sresti ovdje u okolici Poreča nekog mističnog starca sa sijedom kosom i dugom sijedom bradom koji će me posjesti na svoju kamenu terasu pod grane masline ili oleandra i uz kavu i bosanski naglasak prepun bosanskih starih riječi, ispričati mi neku nepopravljivo-romantičnu priču o ljubavi svog života. O tome kako je on bio pomorac koji „njenima nije bio po volji“ iako ni dan danas, 55 godine kasnije, ne prođe ni dan, a da je se ne sjeti. O tome kako se doselio u ovo mjesto samo zato što su se tu prvi puta susreli iako ju tu nikada više nije zatekao jer su ju njeni udali za nekog drugog za vrijeme njegove najduže plovidbe. Uvijek su me fascinirali ljudi koji bi svaku temu mogli potkrijepiti nekim primjerom iz vlastitog života i koji bi i naizgled obične stvari znali ispričati tako da te na trenutke odvedu u neki drugi svijet i pritom bih mislila kako su ti ljudi pravi sretnici jer im se u životu dogodila hrpa „priča“. Takve ljude koji ne pričaju samo priču nego život, mogu slušati satima i danima, a da mi nikada ne dosadi.

Onda sam, tragajući za tim mističnim pripovjedačima, s vremenom shvatila da nije toliko bit u samim pričama nego u ljudima i načinima na koje ih oni iznose. Isto tako, shvatila sam da, ako želiš dobru priču, ne moraš tragati za nepoznatim starcem sa sijedom bradom i kamenom kućicom s kamenom terasom na kojoj svakoga dana sjedi uz kavu ili čaj i zamišljeno gleda u daljinu maštajući o Onoj Svojoj koju na kraju nikada nije imao, mada bi ju i danas, 55 godina kasnije, ukrao i pobjegao s njom na kraj svijeta, ostavivši i kamenu kućicu i kamenu terasu i vino i kavu i čaj i svoj grad u kojemu mu, doduše, nije ostalo još puno toga. Dok sam ovih dana tragala za spomena vrijednom pričom, shvatila sam da su veliki ljudi oko nas i sjetila se svoje bake koja je ovih dana u bolnici. Ona je u rekordnom roku postala najveći fan ovog mog bloga uz objašnjenje da takvo što još nikada nije čitala i da nije bila ni svjesna da „u tako maloj glavi već toliko toga ima“. Kako bi i mogla biti svjesna kada sam za nju još uvijek i uvijek ću biti, ona klinka koja je s njom mijesila tijesto i od kuhinje joj pravila bojno polje, koja joj je tisuću puta preplavila dvorište radeći kolačiće od blata pa me zbog svega toga i dan danas dočekuje pitanjem „jesi gladna“ i uzalud ću ja objašnjavati da sam baš maločas jela jer će ona već na „trpezu“ staviti i kobasicu i kuhano meso i salatu i paprikaš i kruh i buhtle i pečeni kukuruz i punjene paprike i „okrajak“ od pite s jabukama jer zna da baš okrajak najviše volim. Onda će na kraju svega toga dodati: „Eto, to je sve što imam“ iako je pred mene u sekundi postavila stol pred kojim ni Putin ni Obama ne bi ostali ravnodušni, a kamoli uboga siromašna studentica. Onda bi mi još najavila telefonom kada se budem vraćala u Zagreb da obavezno ostavim mjesta u koferu jer ima za mene svašta, jer jako dobro zna da meni takve stvari treba najaviti jer prostor u koferu i ja redovito vodimo bitke. Ovu objavu posvećujem baš njoj da joj skratim vrijeme jer znam da joj se bolnice ne sviđaju, baš kao ni meni, jer njoj da ponudite sve kule i vile i sva imanja ovoga svijeta na najljepšim svjetskim destinacijama, ona bi uvijek izabrala svoju kuću koju je gradila sa svoje dvije ruke i svoj vrt koji je zasadila, pokosila i okopala i kojim bi mogla oprskrbiti cijelo svoje selo iako smo ju već milijun puta molili da ne kopa sama po najvećem suncu i da pričeka da joj dođemo pomoći, na što bi se redovito oglušila. Ona ne bi te kule i vile odbila metaforički kao kada nekom daš poklon i on kaže: „Hvala, nisi trebao“ pa ga jedva dočeka raspakirati. Nego onako iskreno i u najdoslovnijem mogućem smislu, ona bi se iskreno zahvalila na tim ponuđenim kulama i vilama, pristojno ih odbila i uvijek izabrala svoju kuću uz objašnjenje da njoj treba samo ono što je njeno, a iz istog razloga redovito odbija naše pozive za Zagreb ili ljetovanje na moru. Ona, doduše, nema veliku sijedu bradu (SREĆOM) ni kamenu kućicu na moru, čak ni ne pije kavu, ali nas je tisuću puta uspjela sve okupiti oko svoje peći ili oko svoje „trpeze“ pritom nam pričajući o tome kako je jednom mojoj nezaustavljivoj sestri dopustila da ŠETA KOZU i onda joj je, naravno, ta koza pobjegla, o tome kako je moja mama kada je bila mala upala u blato u najnovnijoj haljinici, o tome kako je moj brat kada je bio mali nagovorio tamošnjeg još mlađeg susjeda da nabere koprive golim rukama nakon čega se mali susjed rasplakao kao priklana koza ili o tome kako bih ja, kada sam bila mala i kada mi se plakalo, plakala sakrivena iza vrata da me nitko ne vidi, što se i nije puno promijenilo do danas. Dok smo bili klinci, ona bi nas redovito posjela oko kuhinjskog stola i dala nam da mijesimo tijesto i baš nikada se nije bunila što bi joj kuhinja nakon toga ličila na bojno polje nakon bombardiranja na kojemu je preživjelo još samo nas četvero ratnika – moja sestra, moj brat, ona i ja, od glave do pete zaprljani brašnom i tijestom. Onda bismo svo to tijesto na kraju ispekli i servirali tati koji bi nas došao pokupiti autom i koji je to sve žvakao, kao po kazni, uvjeravajući nas da nam je svaki puta ispalo bolje nego onaj prethodni puta, mada sada kada sam starija nekako čisto sumnjam da mu je to naše tijesto stvarno tako lako išlo kroz grlo.

Po povratku iz Zagreba, kada bih kročila u njenu kuhinju, prvo bi me dočekao modni sud i čuvena rečenica: „Joj što imate nešto lijepo na sebi“. Mada nikada nije marila za modu, ona obožava moje modne kombinacije i uvijek me preispita gdje sam što kupila i za koliko kuna. Kada bi završile svoj modni dijalog, ja bih na stol stavila pokoji slatkiš koji sam joj donijela, a ona bi to redovito popratila riječima da nisam trebala jer sada neće imati mira dok to sve ne pojede, na što bih slegnula ramenima i rekla da sada napokon znam od koga sam naslijedila to što opustošim policu sa slatkišima dok si rekao slatkiš. To što joj donesem nije ništa posebno ni puno, ali ona bi redovito prigovorila zašto trošim na nju jer je uvjerena da je vojniku i studentu najteže. Još kada bi znala da to što joj donesem uglavnom nije iz menze sa 75% popusta nego usput kupljeno u trgovini za punu cijenu, vjerojatno bi se malo i naljutila, a ja bih joj teško mogla objasniti da bih i zadnjih 10 kuna kada idem iz Zagreba uvijek spremno dala na ta četiri pudinga u čaši koje toliko voli i uzalud bih joj objašnjavala da mi 10 kuna ne igraju neku veliku ulogu i da vojnicima i studentima nije baš tako teško kao što ona misli. Vjerojatno joj se neće ni sviđati što sam jednu objavu posvetila njoj jer ju već vidim kako govori: „Šta si me stavila na taj internet“, a stavila sam ju zato što vjerujem da u moru lošega, velikim pričama i velikim ljudima je mjesto na internetu. Isto tako već ju vidim kako gleda ove slike ispod i govori ono što uvijek kaže: „Nije što je moja, al najlipša je“, mada ja već imam dovoljno godina da znam da je to upravo zato što sam njena. Ona je uvjerena da ću jednoga dana završiti faks iako i dan danas vjeruje da sam trebala studirati „za glumicu“ na što me podsjeti svaki puta kada nešto izgovorim uz naglašene gestikulacije. Isto tako, ona je uvjerena da ću se jednoga dana udati za „lipog, pametnog, školovanog“ momka i da ću biti uspješna, pametna i samostalna žena, zbog čega, moram priznati, već imam laganu tremu. Kada sve to postignem, njena jedina želja je da joj kupim čokoladu i novo sito da može peći kruh. Kada to kaže, poželim joj kupiti ne samo sito nego i cijelu tvornicu s krušnim pećima i sav kruh ovoga svijeta tako da ga više nikada ne mora peći i da više nikada ništa ne mora raditi, mada znam da je njena najveća želja da ima makar jedan atom snage da može raditi i da može meni nešto spakirati u ionako pretrpani kofer kako bi lakše smirila svoj vječni strah da ću možda u Zagrebu nekada biti gladna.

Ovu objavu, osim njoj, posvećujem svim ljudima koji baš nikada neće na kraju dana staviti na papir sve što su za nas napravili i podvući crtu i saopćiti koliko im dugujemo i možemo biti sretni što neće inače bismo lagano svi skupa mogli početi tražiti jamca za kredit. Svim našim mamama, tatama, bakama, djedovima, svima onima koji su za nas tražili privatne učitelje klavira, koji su nam kuhali, prali i peglali, koji su nas vozali na sve naše aktivnosti i plaćali ih, koji su probdjeli uz naše krevete kada smo bili bolesni, svima onima koji su nas odgajali i kojima dugujemo puno, a koje će najviše iskreno veseliti to što si samo svratio i to što si samo nazvao i što si se samo sjetio jer njima to nikada neće biti SAMO. Dobro je znati da još uvijek postoje takvi ljudi, a još je bolje znati da su toliko rijetki da ih uglavnom možeš pobrojiti na prste jedne, maksimalno obje ruke, jer tada znaš koliko su vječne i bezuvjetne ljubavi zapravo rijetke. Možda nam ponekad smetaju neke stvari kao „jesi obukla potkošulju“, „jesi što pojela na žlicu“, „nemoj dugo“ i slične izjave zbog kojih nam ponekad izlazi para na uši, ali vjerujem da ćemo ih i mi, ako Bog da, za nekoliko godina ponavljati jednako često i jednako glasno. I dobro je da je tako. U životu se stvari mijenjaju, sestra više nema želju šetati kozu (valjda) nego se izležava u kući s bazenom, brat se bavi polaganjem vozačkog ispita za koji je sam prethodno zaradio pa više nema vremena nagovarati malog susjeda da nabere koprive golim rukama, a ja sam još na faksu i trudim se završiti ga i ne iznevjeriti one koji su mi pružili sve. Ipak, unatoč godinama i vremenu, neke stvari su još uvijek potpuno iste – još uvijek nas baka uspijeva sve okupiti oko svoje peći i pritom iznova prepričavati sada već dobro poznate priče, još uvijek kada mijesimo tijesto svatko na svom kraju domovine, kuhinja nam svima još uvijek izgleda kao opustošeno bojno bolje, a ja ću se i ovaj puta morati braniti šutnjom ako me netko bude pitao zašto sam ovu objavu pisala sama, iza vrata, tamo gdje me nitko ne vidi… To su vjerojatno samo moji škorpionski geni.

Do čitanja uz slatke fotke nastale u rekordnih 10-ak minuta..

Screenshot_2016-08-02-17-51-37

Screenshot_2016-08-02-18-14-34

Screenshot_2016-08-02-17-27-55

Screenshot_2016-08-02-17-16-42

Screenshot_2016-08-02-17-28-36

Screenshot_2016-08-02-18-13-20

Screenshot_2016-08-02-17-36-00

 

One thought on “Mala oda velikim ljubavima

  1. Canadian Generic Levitra Buying Nolvadex Online Buy Mifepristone And Misoprostol Uk Viagra Rezeptfrei Ausland Cheap Propranolol Cialis Packungsgro?En Where To Buy Lasix In Australia Order Cialis Online Usa Nexium Discount Card Elocon Shop Zoloft Order Cvs Propecia Online Pharmacy 40mg Cialis Cheap Propecia Online Uk Effexor Canada No Prescription Purchasing Generic Dutasteride Tablets Discount Low Price Low Price Kamagra Side Effects Of Amoxicillin Clavulanate Viagra Avis Medical Generic Lasix Usa Bactrim Class Cephalexin Viagra Seriose Anbieter Accutane Pills Online Cialis Schwarzmarkt

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *