Nemoj biti Slavko


Screenshot_2016-08-09-21-41-13

Ako bih počela razvrstavati ljude po uživljenosti u ovaj moj blog, čini mi se da na vrhu hijerarhije uzbuđenih ipak ne bih bila ja nego, pogađate, moja obitelj i rodbina. Ta vjerna publika koja napeto uz kokice iščekuje iduću epizodu ove moje virtualne životne tragikomedije za koju optimistično drže palčeve sa željom da ima više nastavaka nego Mala nevjesta, ako je to uopće ikako moguće. Ta vjerna publika koju ću morati izbjegavati u širokom luku nakon što se jednog dana dotaknem ljubavnih tema na ovom blogu.

Screenshot_2016-08-09-22-16-13

Mama me, kada se javim na mobitel, više ni ne pita kako sam, jesam li što pojela na žlicu ni njeno najdraže pitanje nosim li potkošulju, čak me više ni ne ispituje „spontano“ ima li zgodnih muškaraca s nama u društvu dok smo vani ni pratim li vremensku prognozu prije nego što se nekamo zaputim, nego čim mi zazvoni mobitel, već znam da će se odmah prebaciti na ono bitno – kad će nova objava na blogu i koja je tema.

– Halo?
– Halo, kad će nova objava na blogu i koja je tema?

Na to redovito profesionalno, mudro i diplomatski odgovorim da će sve saznati kad i svi ostali i nabacim onaj univerzalni i vječni izgovor da se nama umjetnicima ne smije stvarati pritisak, što njenoj nestrpljivosti prilično teško pada. Dok smo neki dan tako opušteno i spontano ćaskale o tome kad će nova objava na blogu, dotakle smo se jedne moje ne tako davne anegdote u javnom prijevozu koju moram podijeliti s vama kao još jedan egzistencijalno neophodan podatak o mom životu koji bi vam jednoga dana svakako mogao doći kao pitanje u Potjeri. Udobno se smjestite, dobro otvorite oči kao i svoje bilježnice, pažljivo čitajte i skriptirajte. Naslov koji možete zapisati je – Nemoj biti Slavko.

Bio je to jedan od onih dana kada se probudiš 15 minuta prije nego što moraš istrčati iz stana. Dok shvatiš gdje si i okriviš alarm kako ti to OPET nije zvonio i dok iskočiš iz kreveta, već ti je preostalo još samo 14,56 minuta. U tom trenutku obučeš potpuno crnu kombinaciju koja odgovara tvom trenutnom duševnom stanju jer ti je već jasno da će taj dan biti pravo umiranje tvoje ženstvenosti, mode, make-upa i svega ostaloga što ispašta zbog onih već spomenutih 15 minuta. „Kako već kasnim ako sam se probudila U SEDAM UJUTRO“, pomisliš, ali ubrzo shvatiš da ti je bolje ne misliti nego iskoristiti još tih 20 sekundi koje su ti preostale i završiti stavljanje maskare da ne izgledaš kao smrt jer istina i dalje stoji, a sat više ne otkucava TIK – TAK nego iritantno dobacuje svoju pjesmicu KAS-NIŠ, KAS-NIŠ, KAS-NIŠ, KAS-NIŠ. Kasniš na faks koji ti traje od 8 ujutro do 7 navečer. Nakon toga te čeka obavljanje stvari po gradu i točno tri vječnosti (izračunala sam) dok ponovno ne zagrliš svoj krevet i svoje plahte koje mirišu na proljeće i dobro je da tako mirišu jer je to jedini dašak proljeća koji ćeš osjetiti u iduća dva mjeseca jer je vani već sedam dana kiša kao u Londonu. Jedan od onih dana kada je i Steve Urkel spretniji od tebe, kada ne možeš pronaći mobitel koji ti je prije pet minuta bio u vidnom polju i onda shvatiš da ti je zapravo u ruci, onaj dan kada ličiš na Tonija Cetinskog u mlađim danima dok je još imao loknice i kada i tvojoj kavi trebaju bar dvije kave. Jedan od onih dana koji idu toliko nizbrdo da imaju ozbiljnog potencijala da baš tada srestneš nekog bivšeg dečka jer to tako ide. Jedan od onih dana kada dođeš u iskušenje uplatiti sam sebi misu zadušnicu jer izgledaš kao smrt. Eto, takav dan.

Kada sam nakon ETO TAKVOG jednog dana napokon krenula prema stanu i ušla u topli javni prijevoz, ugledala sam jedno jedino slobodno mjesto kraj kojega su stajala dva gospodina koji neka se za ovu prigodu zovu recimo Mirko i Slavko. To jedno jedino slobodno mjesto kraj dva čovjeka koja stoje i nemaju namjeru sjesti u tom trenutku mi je izgledalo kao oaza usred pustinje kojom hodočastim već 40 dana s preteškom torbom, hrpom vrećica i mokrim kišobranom, pa sam bila uvjerena da to ne može biti puka slučajnost nego da mi nebo šalje mali, ali slatki i toliko potreban poklon što sam preživjela ETO TAKAV jedan dan. Tako sam onoga koji je stajao bliže tom jednom jedinom slobodnom sjedalu, neka on bude Slavko, kulturno i pitomo upitala: „Oprostite, Vi tu nećete sjesti?“. Nakon toga već sam u glavi počela zamišljati kako se kao onaj žedni i bosi (samo što ja nisam bila bosa nego u prekrasnim cipelama) hodočasnik usred pustinje napokon dokopavam te oaze, tog jednog jedinog mjesta na koje ću sjesti, odložiti tešku torbu, vrećice, kišobran i tisuću drugih stvari, ušuškati se u to sjedalo i odmoriti svoje noge, um i tijelo nakon psihički iscrpljujućeg dana kojemu se napokon bliži kraj kao svjetlo na kraju tunela. Nećeš, razbojniče… Pritom sam naivno mislila kako ne tražim puno, a onda me iz tog doslovno neostvarivog sna trgnuo grubi glas još grubljeg gospona Slavka, koji je kao Pitbull glasno zarežao: „NE, NEĆU SJEST, ALI NEĆE NI NITKO DRUGI TU SJEST, JA ĆU TU SAD STAVIT SVOJU JAKNU, ETO VIDIŠ, MOJA JAKNA SAD SJEDI TU“.

Minuta šutnje za palog brata Slavka.

Stvarno nije stvar u tome da ja ne znam biti šarmantna jer mi se znalo dogoditi i da mi netko u javnom prijevozu pjeva (znam, zvuči bajkovito, ali zapravo je samo jezivo i želiš preko cijele face navući zimsku kapu i nestati), čak mi se jednom dogodilo i da je jedan dečko produžio skroz do moje stanice jer mi je otvoreno rekao da je, citiram „sretan dok me gleda“, ali ledeni gospon Slavko nije imao baš nikakvu namjeru smilovati se umornoj dami u nevolji jer se njegovoj jakni nažalost baš tada prohtjelo sjesti.

Prvo sam ga htjela pitati zašto je tako nervozan jer je život super i prepun svakakvih mogućnosti i htjela sam mu još reći da danas postoje različiti spektri hobija i da bi sigurno mogao pronaći nešto za sebe što bi ga riješilo stresa, ali s obzirom na to da mi je taj njegov histerični ispad bio u rangu trogodišnjeg djeteta koje nije dobilo željenu igračku i sada demonstrativno leži nasred trgovine i odbija se pomaknuti do kraja života, spustila sam se na razinu razgovora s tim trogodišnjim djetetom i gosponu Slavku na njegov ispad samo kratko nasmiješeno odgovorila: „Bravo, baš lijepo“. Nakon te moje ljubaznosti, gospon Slavko je, Bogu hvala, ostao bez teksta, a ja sam u sebi mislila kako je taj isti gospon Slavko nervozniji nego neka histerična žena u trenutku kada shvati da joj dečko nije na ljetovanju s prijateljima nego s prijateljicom i isto tako pomislila da, ako gospon Slavko nastavi biti tako nervozan, mogao bi i on jednoga dana shvatiti da njegova žena zapravo nije otišla na more s prijateljicama nego s prijateljem. Ubrzo nakon toga je naravno pokupio tu svoju uzvišenu jaknu sa sjedala jer je očito shvatio koliko je u najmanju ruku glupo živjeti u uvjerenju da tvoja jakna treba mjesto u tramvaju ili vlaku. Ili se njegovoj jakni više jednostavno nije dalo sjediti, to nikada saznati nećemo.

Ja sam dugo skupljala za jednu od svojih nekoliko jakni od UMJETNOG krzna koju još uvijek pazim i mazim jer predem kao mačka dok sam u njoj i vjerujte mi da tu jaknu volim vjerojatno puno više nego gospon Slavko svoju, ali čak ni ja ne mislim da bi toj mojoj ljubljenoj gospođici jakni itko trebao ustupiti mjesto u tramvaju ili vlaku. Očito ni jakne nisu sve iste, možda je gospon Slavkova razmaženija nego moja, a malo mi je žao što se nisam sjetila toga dana pitati ga ima li onda ta njegova jakna pokaz ili kupljenu kartu jer ja sam ju imala, a upravo je počela dolaziti kontrola.

Naravno, nije moje da propisujem bonton javnog prijevoza jer vjerujem da je bonton javnog prijevoza uvelike temeljen na kućnom bonontonu i da jedno bez drugog jednostavno ne ide. Ako gospon Slavko u svojih 50-ak godina nije uspio naučiti kako se kulturno vladati u javnom prijevozu, onda ću se samo sjetiti one čuvene: „Uzalud je budali objašnjavati da je budala“. Naravno, ta čuvena ne postoji nego sam ju ja upravo izmislila, ali poanta je tu. Ovoga puta se namjerno nisam bavila dobro prožvakanom temom o tome kako se mlađi trebaju uvijek i bezuvjetno ustati starijima u tramvaju jer bi se i o tome dalo razmatrati nakon što shvatiš da velika većina starih gospođa imaju snage trčati za tramvajem, ali im je ispod časti ako im se netko ne ustane tu jednu jedinu stanicu koliko se imaju voziti. Ovoga puta samo otkrivam drugu stranu medalje i napominjem ono što se često zaboravlja i shvaća olako – da i mladi imaju pravo imati težak dan i da i mladi imaju pravo biti umorni i sjesti na to jedno jedino glupo slobodno mjesto u tramvaju ili u vlaku koje im možda u tom trenutku izgleda kao oaza usred pustinje kojom su hodočastili dugih 40 dana u svojim krasnim cipelama. Ako si jedan ili jedna od onih koji drže svoju gospođu jaknu ili gospođu torbu na jednom jedinom slobodnom sjedalu u vlaku ili tramvaju, neka mi Bog uračuna u pravednost ili još bolje u novčanik, ako nakon ove priče više baš nikada ne budeš Slavko.

Opet sam s Martinom hodočastila po Istri i opraštam se uz fotke s produženog vikenda – Poreč, Grožnjan i Vrsar.

Screenshot_2016-08-10-10-27-02

Screenshot_2016-08-09-21-46-08

Screenshot_2016-08-09-21-42-34

Screenshot_2016-08-09-21-53-38

Screenshot_2016-08-09-21-52-02

Screenshot_2016-08-09-21-43-13

Screenshot_2016-08-09-21-57-00

Screenshot_2016-08-09-21-51-21

Screenshot_2016-08-09-21-46-38

Screenshot_2016-08-09-21-44-59

Screenshot_2016-08-09-21-53-09

Screenshot_2016-08-09-21-54-11

Screenshot_2016-08-09-21-44-27

Screenshot_2016-08-09-21-45-32

Screenshot_2016-08-09-21-47-45

One thought on “Nemoj biti Slavko

  1. I simply want to say I’m beginner to blogging and truly enjoyed you’re web blog. Almost certainly I’m planning to bookmark your site . You certainly have awesome well written articles. Bless you for sharing your web site.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *