Mozes sve i ne moras nista

ootd_runwayfunway_curly_laceup_espadrillas_summer_summer2016

Svu svoju trenutnu životnu tragediju sročila sam vješto u šest riječi – tamo gdje prestaje more, počinju rokovi. Neki dan sam sjedila na terasi u kupaćem i s ljetnim šeširom s tolikim obodom da se moglo sjesti do mene vjerojatno tek negdje na udaljenost od tri metra i da bi pod taj isti obod vjerojatno mogla stati sa svake strane po jedna Kim Kardashian skupa sa svojim cijelim bokovima. Dok sam tako sva holivudska pijuckala koktelčić i grickala pršut i sir, uhvatila sam se kako izgovaram rečenicu: „fale mi Zagreb i faks“. Dobro, istina je da sam tu kobnu rečenicu bogohuljenja izjavila tek nakon što sam provela finih 29 dana na moru bezbrižna, slana, crna i izvan svakog doticaja s realnošću, ali ono što sam zaključila je kako se pred kraj ljeta, svi mi koji smo još uvijek đaci, iznenada krenemo dijeliti u dvije skupine koje su vidljive još tamo u osnovnoj školi.

U prvoj skupini su oni koji nakon što se vrate kući zadnji dan škole zavitlaju torbu i bace ju u najdalji kut tako da bi im i Sandra Perković pozavidjela i više nemaju pojma gdje im je torba dok ne dođe jutro polaska u novu školsku godinu. Taj prvi dan naravno kasne jer su cijelo jutro proveli tražeći torbu i konačno ju pronašli ispod kreveta zajedno s jednom školskom papučom, pecivom od šestog mjeseca koje bi moglo poslužiti za razne eksperimente u medicinske svrhe i s ukrasom od tri paukove mreže. Do sredine polugodišta još uvijek nemaju raspored pa nose sve moguće knjige jer nemaju pojma kad što imaju, kupovanje bilježnica im je na rasporedu tek tamo negdje dva tjedna nakon početka nastave i tri bilježnice su im dovoljne za sve, s tim da krenu pisati odmah na prvi list, za što vjerujem da postoji poseban krug pakla.

Drugi tip sam ja koja bih se pred kraj ljeta već zaželjela obaveza, koja bih tri tjedna prije početka nove školske godine kupila bilježnice, uredno se potpisivala na njih kemijskama u boji (i kidala list i ponovno se potpisivala ako sva slova nisu jednaka, jednako razmaknuta i pisana pod jednakim kutom), koja bih listala nove knjige, pedeset puta sve presložila, zalijepila na unutarnju stranu ormarića raspored u koji sam jedva čekala upisivati sate i čekala više nego Leonardo di Caprio Oscara da stanem pred police šarenog ženskog pribora za ured. Naravno, ta euforija i nadobudnost bi splasnuli tijekom trećeg tjedna, ali barem su nekada postojali. Ne znam što mi se točno dogodilo jer bilježnice na faksu ne da ne kupujem tri tjedna unaprijed nego ih ne kupujem više uopće, ne lijepim raspored na unutarnju stranu ormarića s knjigama jer knjige ni nemam do dva dana prije ispita pa mi je u tom ormariću posteljina za koju nemam mjesta u normalnom ormaru, ali onaj radoholičarski djelić mene koji naginje obavezama me redovito nakon određenog perioda odmora nagovara na neki rad. Odmah da se ogradim od onih koji su već posegnuli za mobitelom – moje radoholičarske tendencije NE uključuju: vađenja krumpira, čišćenja tavana, slaganja drva i slično, nego samo probrane aktivnosti. Tako mi još uvijek svi papiri (ako ih imam) moraju biti uredni, još uvijek na početku svake godine moram kupiti novi rokovnik u koji doduše i nemam previše toga za upisati, ali boje markera se moraju slagati jedna s drugom i uglavnom učim sređena i u štiklama jer sam škorpion koji brine o estetici i detaljima, malo manje o susjedima koji su ispod mene u stanu.

I tako dok stručnjaci pričaju o nekoj depresiji nakon povratka s odmora, ja za depresiju izgleda baš i nemam vremena jer sam se s mora vratila punih baterija i s tri krasna suvenira – prvo s jednom simpatičnom poslovnom idejom (gđa Biznismenka) u razradi, drugo – sa zadatkom da napišem izvještaj za blog u roku od tri dana i treće – sa željom da riješim ispite kao seljak poticaje. S obzirom na to da želim sve sada i odmah, za depresiju nemam vremena, a ne čekam više ni Macita da ostavi Neriman i oženi se sa mnom, a kamoli nešto drugo, tako da ne patim za odmorom ni onim što je bilo i moralo proći nego se prilagođavam trenutnoj situaciji i živim sada uz svoj novi moto koji sam nedavno skovala, a koji glasi – možeš sve i ne moraš ništa. Inače cijeli život nešto čekam – da mi super posao padne s neba prije nego što završim faks, da prođu rokovi, da Graši prođe utorak, da oni iz reklame shvate da me stvarno ne zanima što je novo kod Adamića i da mi Anna Wintour pošalje mail za Met Galu i posao u Vogueu. Držim se Kaporove rečenice iz Magije Beograda da „možda se sreća sastoji u tome da na vreme prestanemo sa trkom za srećom“ i mogu vam reći otkad manje trčim za srećom, više ona trči za mnom. Izgleda da dečki i sreća ipak imaju nešto zajedničko, he-he, malo šale.

Unatoč svim obavezama koje sam si natovarila na vrat i konačno u onaj već spomenuti rokovnik, negdje u pozadini mi se stalno ovih dana i u glavi i na laptopu i na mobitelu, čak i na iPadu kojega uopće nemam vrte Đoletovi stihovi: „…ostavljaš slane kapi bistre i jato dobrih mirisa Istre po sobi razvijaš…“ Rekla bih da je riječ o nostalgiji, nikako o POST-LJETNOJ depresiji kako stručnjaci kažu, jer odbijam priznati da je nešto POST-ljetno jer ljeto JOŠ NIJE GOTOVO jer ni Istra i ja za ovu godinu, pogađate, još nismo gotove.

Možda sam tako mirna i ne osjećam depresiju jer sam na moru u 29 dana vjerojatno obavila više-manje sve što se moglo obaviti. Vratila sam se dovoljno crna da bih mogla proći pod Beyoncinu plesačicu, što nažalost ipak nije moguće jer sam u takvoj kondiciji da bih izdahnula u prvoj trećini prve koreografije, ali barem imam boju zbog koje ne moram sa svima koje sretnem raditi usmeni sastavak na temu kako sam provela ljetne praznike. Nadalje, obišla sam autom Istru uzduž i poprijeko nekoliko puta, upoznala simpatične krajeve i još simpatičnije ljude, zavirila vjerojatno u svaki mogući slatki i slani kutak i tamo se naravno uslikala za blog, zaljubila se u pitomost šarmantnog i simpatičnog Rovinja za koji sam osmislila i slogan – „Rovinj – grad s dušom“. Užas, znam, ali stvarno je grad s dušom. Preko ušiju sam se zaljubila u nove krajeve, nepoznate ljude, dobru hranu i večernja ispijanja koktela na terasi uz simpatična društva, čak sam se specijalizirala za izradu koktela kao i za hodanje u petama po nezahvalnim kockastim morskim stazicama što možda zvuči banalno, ali čak i ja koja sam jednom uspješno iskočila u štiklama iz vlaka koji je lagano kretao, sam u početku morala biti koncentrirana na hod po tim morskim stazicama. Tragedije i težak život, znam.

Nakon što nam je Istra postala pretijesna, isplanirali smo put u Italiju koji je spletom nesretnih okolnosti na kraju propao i odmah me podsjetio na onu čuvenu „sve sam isplanirala, još samo da propadne“, a depresija što ipak nećemo otputovati je bila tolika da sam zabranila jedenje sendviča koje sam pripremila za put jer bi to značilo službeni pokop izleta kojemu sam se nadala do zadnje sekunde. Dok skupljam zadnje tragove mirisa Istre koje sam razvila po sobi kao zastave i zahvaljujem suncu na suveniru preplanulosti, za kraj posebnu zahvalu izričem svojoj divnoj sestri koja me četiri tjedna trpjela, obilazila sa mnom Istru uzduž i poprijeko, naučila me kako se zaljubljivati u sitnice i u nepoznato, koja je za moju slabo pečenu papriku koju sam nabrzinu smrljala jer sam predugo bila na Instagramu rekla da nema veze što je slabo pečena jer je baš ukusna (a nije bila), koja me strpljivo i bojažljivo fotkala za blog ispred tuđih kuća i vrata u strahu da netko ne naiđe i za koju znam da se trudila biti uzbuđena oko naših izleta čak i kada za to nije imala snage. Neću vam slagati ako vam kažem da je ona nešto kao Istra – svjetska, a naša…

Opraštam se od vas, dragi moji, uz ostatke ostataka morskih fotki i jednu motivacijsku pjesmicu potpuno besplatno od mene za vas koju sam napisala na moru, a za koju vam iskreno želim da se u njoj NE pronađete.

 

Jesenja balada

Pitanje me isto već četiri godine muči,

šta je skrivio siroti student da i po ljetu uči?

 

Jedina mu je krivnja, to je već poznata vijest,

što nije položio ispite ko ni Šarapova doping-test.

 

Da sam više učila, a manje se sunčala i bila te sreće,

možda bi mi i ovo bijedno zanje bilo veće.

 

Onda si mislim – mala, hajde mir,

nisi luda da na jesenske ispite ideš bijela ko sir.

 

U skripti samo Lacan, Barthes, krv i oganj, bijes i mač,

zar baš ništa tu nema Saabov ni Louboutinov dizajnerski tač?

 

Onda si mislim – uči, kravo, da gospođa budeš i dama,

pa ćeš si Louboutina i Saaba kupit sama.

 

Ako kreneš učit odmah i na vrijeme odeš s mora,

moći ćeš si priuštit i Havaje i Karibe i Diora.

 

Muku mučim dok se koktel toči,

hoću li barem šta moć prepisat il riješit na lijepe oči.

 

Onda čujem mamu kako govori – šta odgađaš učenje i samo se mučiš,

Sve smo ti omogućili, tvoje je samo da učiš.

 

Dok sva istina prešutno u zraku visi:

Ko ti je kriv, mala, što sve na ljeto položila nisi.

ootd_runwayfunway_curly_laceup_espadrillas_summer_summer2016

ootd_runwayfunway_curly_laceup_espadrillas_summer_summer2016

ootd_runwayfunway_curly_laceup_espadrillas_summer_summer2016

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *