Mnogi su tako zakasnili i zato te budim…

PSX_20160327_001027

Kada sam bila klinka, činilo mi se da je pravi život kada kreneš u osnovnu školu. Kada dobiješ prvi raspored sati, svoj prvi službeni raspored obaveza pa kada nakon toga naučiš tablicu množenja, to je otprilike ravno dosezanju najvišeg vrha svijeta i to u najtanjim i najvišim štiklama, ali onda su mi rekli da sam baš smiješna jer će tek doći pravi život kada krenem u srednju. Kada sam došla u srednju u novi grad i mislila da to mora biti to jer sam sada velika cura koja ide u grad u školu i koja kao Blair Waldorf može s curkama sjediti na stepenicama svoje škole i piti kavu, shvatila sam da ni to nije to, prvo jer škola nije imala toliko velike stepenice da se na njima može sjediti bez da smetaš svakom tko ulazi u zgradu, a drugo jer su mi onda oni isti ljudi rekli da se prave stvari događaju tek kada kreneš na faks. Kada sam došla na faks u još noviji i veći grad, mislila sam da sam sada napokon dosegnula to najbolje životno razdoblje, ali onda su mi rekli da to tek nije ništa jer je pravi život kada se zaposliš i budeš imao punu plaću (ako ikada uspiješ naći posao) jer si tada možeš priuštiti puno više od onoga što si može priuštiti siromašni ubogi student koji je i Bogu težak. Kada dođem u tu fazu osobe s punom plaćom, vjerojatno će mi tada početi govoriti da život počinje tek kada budeš imao svoju obitelj i kada posložiš prioritete po nekim novim kriterijima.

Ne znam kako se to onda točno naziva to vrijeme u kojemu mi ljudi živimo, jer definitivno nije sadašnjost, a bome nije ni prošlost, a pogotovo mi Hrvati ne živimo u budućnosti, to možemo odmah prvo eliminirati. Ne znam kako se naziva to među-vrijeme u kojemu provedemo cijeli život čekajući neko najbolje razdoblje i ne poduzimajući ništa da se ono dogodi, ali znam da mi ljudi uvijek mislimo da ima vremena nekom dragom reći da nam je draži nego Louboutinova nova kolekcija cipela i da bismo radije bili s tom dragom osobom u pokisloj kartonskoj kutiji u parku nego u prvom redu Saabove modne revije (to je onaj pravi). Mislimo da imamo vremena osmisliti i lansirati onaj super projekt koji će promijeniti svijet, ali ćemo na njemu početi raditi od ponedjeljka jer bi nekako sve trebalo započeti ponedjeljkom, ali onda kada dođe ponedjeljak mislimo da „ponedjeljkom ni trava ne raste“, pa odgodimo sve do daljnjega jer nas je teže pokrenuti nego Crnogorca iz hlada. Mislimo da imamo vremena napraviti nekom dragom te lazanje koje toliko voli i onaj njegov najdraži čokoladni kolač, da imamo vremena iznenaditi ga kartama za neku dosadnu utakmicu koju isto toliko voli, ali nikako ne sada nego jednoga dana jer se sada moramo baviti time tko se kome treba prvi javiti, čiji je red da tri dana ne odgovori na poruku, što znači to što na kraju poruke nije stavio smajlić, što znači to što je stavio točku na kraju iako nikada ne stavlja točku na kraju, što znači to što je napisao ne znam zajedno (da vam pomognem, to znači da je nepismen), što znači to što je dva puta odvojio jednu riječ od druge, što znači to što je stavio obični smajlić umjesto onoga što namiguje i druge jako racionalne analize.

Onda nam se jednoga dana na ovaj ili na onaj način raziđu putevi s tim dragim osobama, a mi ostanemo stajati na istome mjestu i pitamo se bi li što bilo drugačije da smo stvarno napravili te lazanje i taj čokoladni kolač za desert kraj kojega bismo servirali te kupljene kartu za tu dosadnu utakmicu, što bi bilo da smo odložili mobitel, stali na loptu, prestali analizirati smajliće, točke i zareze i priznali neke stvari kao da ne postoji sutra jer možda stvarno ni ne postoji. Što bi bilo da smo počeli raditi na super projektu koji nam se vrti po glavi, bi li ga do sada već netko prepoznao, priznao i uvažio? Što bi bilo da smo se odvažili spakirati kofere i ponos i otišli za nekim dragim tko nas čeka ili što bi se dogodilo da smo se onoga jutra odvažili sjesti u onaj vlak? Umjesto toga ćemo si još danima, mjesecima, godinama ili duže govoriti ono najlakše – da je eto sve to tako moralo biti pa će proći i to. „Sve će proći, gospodine — govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?“, napisao je Meša Selimović, a ja sam čudakinja koja za svaku priliku ima u glavi spreman pokoji citat jer stvari koje mi se sviđaju čitam toliko puta dok ih spontano ne naučim napamet. Čudna sam, znam.

Zamaramo se glupostima, mislimo da ne smijemo zakasniti u kino, da nikako ne smijemo zakasniti na rasprodaju u omiljenoj trgovini, da ne smijemo zakasniti na predavanje, da ne smijemo zakasniti naručiti jaknu prije zime s ibeja ili da ne smijemo zakasniti na početak nove serije u kojoj glumi Kadir Dogulu, a kasnimo u životu na puno važnije stvari zbog kojih se kasnije godinama ili i duže pitamo što bi bilo kad bi bilo, ne shvaćajući da svi naši problemi počivaju na toj jednoj rečenici – „Ima vremena“ kojom se tako olako razbacujemo iako nam nitko ne garantira da ga stvarno imamo. Kada sam bila u bolnici i kada mi je doktorica rekla da sam jedva preživjela, to je bila rečenica koja mi je u tom trenutku okrenula svijet naopačke, ali i koja me je dovela do toga da shvatim da život nije jučer, a da sutra možda nikada neće biti. Ne znam mora li se dogoditi neka životna prekretnica da shvatimo takve stvari, ali najveća sreća u cijeloj nesreći je ta što više ne mislim da u životu ima vremena čekati ono najbolje životno razdoblje nego mislim da je to najbolje životno razdoblje danas, kakvo god to danas bilo. Možda je danas dobar dan, možda je najgori dan na svijetu, ali je jedino što zapravo imaš. Jučer je zauvijek prošlo ma koliko to ponekad ne želimo i istina je da neka „jučer“ uvijek mogu biti prenešeni malo i u „danas“, ali živjeti u jučer se ne može, jer na taj način ne živiš ni u jučer ni u danas.

Reci nekom dragom da ga voliš, danas. Kreni se baviti onim što voliš, danas. Riskiraj, danas. Nauči napraviti lazanje koje ti netko dragi voli, danas. Reci nekom dragom da ti je draži od Saaba i Louboutina, danas. Pošalji poruku tom dečku koji ti se sviđa jer je tvoj red i pošalji to danas. Pitaj nekoga dragog je li doista volio Faulknera, danas. Pitaj ga što on misli čiji je Andrić pisac, danas. Pitaj ga zna li još uvijek Prokletu avliju napamet, danas. Vjerujem da se svemir može urotiti za ostvarenje naših snova i to danas, ali ne bez našeg angažmana koji bi isto trebao biti danas, a ne uvijek „od sutra“. Najgore što se može dogoditi je da jednoga dana budeš miran jer si pokušao, a to i nije tako loše. Završit ću citatom dragog mi Balaševića zbog kojega su počele sve moje spisateljske eskapade: „Samo da ti kažem, mišu moj pospani, kad poželiš nekom nešto lijepo reći, ne čekaj sutra jer mnogi su tako zakasnili. I zato te budim“. Danas.

12633588_935307449892524_6703361483649329026_o

12525398_935307409892528_461933570856621124_o

12605498_935307413225861_8799688300537892677_o

ik

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *