Tamo di prestaje kuca i pocinje dom


runwayfunway_fashion

Jučer sam doputovala. Ako kažem da sam doputovala doma, reći će – Eno je počela pričat po zagrebački, a to bi onak’ fakat bila onak’ najveća tragedija, kaj ne? (Tragedija s dugosilaznim naglaskom na „e“). Ako kažem kući, onda ću reći krivo. Kuća je zgrada, velika plazma, toster, bijeli radni stol jer je to skroz fešn, na tom i tom mistu, na toj i toj adresi. Dom nije to. Dom je ono toplo, mekano i miriše na ljubav. Ono di ni ne kažem mjesto, vrijeme, lijepo, nego kažem – misto, vrime, lipo. Ne zato jer pazim, nego jer je tu jednostavno oduvik tako. Tamo di te još s ulice kad se vraćaš zapljusne miris predjela, glavnog jela i četiri deserta bez obzira na to u koje doba dana, noći, godine ili tjedna dolaziš. Tamo di nije slučajno što je pita baš prije minutu izvadita iz pećnice, a meso prije 20 sekundi skinuto s roštilja. Tamo di onaj dan kad se vratiš, svi ostanu malo duže budni bez obzira na to što rade ujutro.

Tamo di te dočeka mirisna i čista posteljina, a ti znaš da se nije oprala sama od sebe slučajno baš dan prije nego što si došo. Tamo di te mačak budi u pola sedam ujutro s prozora iako nemaš pojma kako se popeo na drugi kat, ali zna da si došla i da si dovoljno slaba i luda da se ustaneš i daš mu doručak, a nakon toga mu složiš krevetić na podu kraj svog i još ti namigne i triput mavne repom da ništa ne kažeš mami da si mu dala malo onog bijelog mesa s roštilja. Tamo di je vjerojatno jedino misto na svitu di Božić još uvik ima šanse bit Božić, s metrom sniga ili bez njega. Tamo di ti kad se vraćaš u Zagreb spakiraju 12 šniti kruva „za prvu ruku“ iako imaš pekaru točno dvi minute puževog hoda od stana. Tamo di prije tvog povratka u Zagreb ispeku 15 šnicli mesa, tebi pošalju 10, a sebi ostave 5. Eto tako, da ne budeš gladna. Tamo di ti za Zagreb pošalju tri četvrtine kolača, sebi ostave jednu. Eto tako, ako se zaželiš slatkog.

Tamo di je vjerojatno još jedino misto na svitu na kojemu neko još uvik brine oko toga što su ti gola leđa i što si od kauča do frižidera otišla bosa. Tamo di te uvik nagovaraju da ostaneš bar još jedan dan. Tamo di uvik kad odlaziš kažu – Šta je već prošlo? K’o da nisi ni bila… Tamo di „jedna je, svaćaš, varoš u koju se vraćaš“ jer je jedina varoš u koju se uvik možeš vratit i koja se nikad ne ljuti jer „di si dosad“. Tamo di se uvik i vraćaš. Zbog oni svoji, ne zbog mista, ne zbog vrta, ne zbog kuće, ne zbog sela… Jer tamo prestaje kuća i počinje dom.

Screenshot_2016-09-06-18-05-20

One thought on “Tamo di prestaje kuca i pocinje dom

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *