Opustite se, ljudi vole ljude

runwayfunway_runwayfunwayfashion

Još jedna od prekretnica koje su mi se dogodile od one famozne bolnice je ta što sam naučila pisati u prvom licu. Ako nešto pišeš, lakše je napisati da se ONA čula s nekim s kim možda nije trebala u tri ujutro, da je ONA kupila još jedne sandale koje joj možda i ne trebaju, da ONA ponekad, ali samo ponekad provede petak navečer u majici Žuja je zakon (*odmah da raščistimo, nemam takvu majicu) i pritom ima osjećaj da je propustila cijeli život jer je za vikend kod kuće. Onda NJOJ smislite neko lijepo ime, koje već lijepo ime ide uz majicu Žuja je zakon i to je to.

Ako pišeš ili govoriš ili živiš u prvom licu, stvari su malo kompliciranije jer je onda to otprilike kao da stojiš sam pred publikom i sa svakim priznanjem s tebe misteriozno nestane jedan komad odjeće. Ako napišeš JA sam se čula s nekim s kim nisam trebala u tri ujutro, onda je s tebe upravo pred svima nestao šešir. Ako dodaš još i JA sam kupila sandale koje mi možda i ne trebaju, onda s tebe nestane i sako. Ako priznaš JA sam provela petak navečer u majici Žuja je zakon, onda su ti upravo nestale i cipele. Priznaj još 2-3-4 stvari, ovisno o tomu što imaš ispod i ostat ćeš gol jer je atmosfera u društvu takva da priznati sve znači ostati gol, metaforički, naravno, i srećom. Ako mi ne vjerujete, probajte sami. Probajte napisati na Fejs status koji uključuje deset rečenica koje ste sami smislili o stvarima koje se stvarno, ali stvarno ne usudite izgovoriti naglas iako su banalne i često vam se motaju po glavi, a zatim ih objavite u 21. stoljeću u kojemu je svatko kompetentan „baciti kamen prvi“. Vidjet ćete da se ne usudite priznati naglas neke skroz banalne stvari koje su prešutni dio vaše svakondevice, a ne usudite se jer društvo ne prašta, jer društvo ne tolerira, ali živi za to da sazna što stoji iza JA. Nikada neću zaboraviti jedan citat Normana Storera iz jednog gimnazijskog udžbenika za sociologiju:

“Životinje ne hvata panika na osnovi glasina, biljke ne bujaju zato što je vrtlar obećao dodati gnojivo sljedećeg tjedna, niti se kamenje kotrlja uzbrdo zato što drugo kamenje vjeruje da je časnije stajati više na brdu. Samo se čovjek ponaša kao da su “čast”,”društvo” “publika” i mnogo drugih neopipljivih stvari realne.”

Kada sam jednom pitala svoju frendicu Mariju priznam li ponekad previše na blogu, ona je rekla ne jer, citiram, LJUDI VOLE LJUDE. Te tri riječi će me vjerojatno pratiti u svakom tekstu koji ikada budem pisala i u životu općenito. Zato jer stvarno, ljudi vole ljude. Ljude od krvi i mesa, s manama i vrlinama, one koji ne prodaju maglu da im je jedina mana ta što nemaju manu ili da im je najveća mana perfekcionizam… (Minuta šutnje da svi zakolutamo očima.) One koji kad pogriješe ne kažu NISAM, nego kažu – Dragi, pogriješila sam, ali napravila sam ti i tvoj čokoladni kolač i kupila sam ti one karte za utakmicu, he-he, he-he, pusa, pusa.

U jednom kafiću u koji često odem, radi jedan konobar koji se svaki puta iznova oduševi kada mu kažem da mi je stvarno svejedno od čega će mi donijeti nes jer mi je stvarno svejedno. Ako mu još kroz smijeh svaki puta dodam istu rečenicu „Vi mene iznenadite“, imam osjećaj da bi me zagrlio. Ne zato što nešto želi od mene, ako ste to pomislili, nego zato što ljudi vole ljude. Postoji ono uvriježeno mišljenje kada konobaru kažeš da ti je svejedno što će ti donijet, da ti on donese ono najgore. Ovdje to nemam osjećaj, jer ljudi vole ljude. Jer neki ljudi cijene što nisi naručio kavu jutros doveženu iz Brazila, smljevenu na mlincu iz 1687. godine i s tri kapi ptičjeg mlijeka, dvije kravljeg i jednom kozjeg i onda ju još vratiš jer je voda kipila na 100 stupnjeva, a ti voliš da je zagrijana samo do 98 stupnjeva i to sunčevom zrakom koja je pala pod kutom od 67 stupnjeva. Samo jednom je taj konobar donio nešto što stvarno nije bilo pitko. Kao i uvijek, nakon pola sata došao je sav nasmijan pitati kakav mi je nes, a ja sam mu rekla da je najbolji koji sam ikad pila. Ne zato što imam nešto od toga da mu slažem nego zato što taj čovjek to sve radi s tolikom ljubavlju i toliko cijeni svakog gosta da je jedino što sam mogla reći da je to najbolji nes koji sam ikad pila. Jer ljudi vole ljude, ne strojeve. S manama i vrlinama.

Ako kažeš dečku da obožavaš nogomet iako ga ne obožavaš, samo je pitanje vremena kada će te prokužit, a prokužit će te u roku 20 sekundi kada čuješ prezime Dida i pitaš čiji je on dida. Ako priznaš dečku da te nimalo ne zanima nogomet, ali da ćeš mu kupiti pivo i grickalice i sebi bijelo vino jer MRZIŠ PIVO (i to je najbolje da odmah priznaš) i da ćeš gledat s njim i da mu obećaješ da nećeš tipično ženski vikati “AJDE, AJDE”, pogotovo ne pred krivim golom, bit ćeš mu draža i simpatičnija nego da glumiš fejk stroj koji, gle čuda, voli sve što i on. Jer ljudi vole ljude. Ljude od krvi i mesa, koji nešto vole, nešto ne vole i stoje iza toga. To je kao kada meni netko kaže da obožava Balaševića i da mu je najdraža pjesma Djevojka sa čardaš nogama ili da je Elie Saab super ŽENSKA i haljine su joj odlične. Elie Saab je MUŠKO, a NIKOME ‘ko obožava Balaševića nije najdraža pjesma Djevojka sa čardaš nogama. Ako umjesto toga kažeš ne slušam Balaševića i ne zanima me Elie Saab, ali obožavaaaaam nešto sasvim stoto, vjerojatno ćemo se super slagati. Jer ljudi vole ljude. Koji nešto vole, nešto ne vole i stoje iza toga.

Pirandello ima jednu dramu koja se zove Šest lica traži autora, dramu čiji ću ja naslov iskoristiti kao zaključak ove priče jer u današnjem svijetu postoji puno više od šest lica koji traže svog autora i njegovu hrabrost da ispriča njihov život onakvim kakav je zapravo, čvrsto stojeći iza svog prvog lica. Idući puta kada budem pisala ili govorila nešto u trećem licu, znam da to neće biti zato što nemam hrabrosti stati iza svog prvog lica. Ako kažeš da ti je najveća mana ta što nemaš mana ili ta što sve uvijek moraš napraviti savršeno, svi će zakolutati očima, ja prva. Kada prihvatiš svoje mane i po mogućnosti ih pretvoriš u nešto dobro, lice pronalazi svog stvarnog autora, a priča postaje stvarna, postaje život. Zamislite samo kako bi svijet odahnuo i kako bi se opustio kada bi ga prestali maltretirati kojekakvim propagandnim parolama o ljudima-strojevima i kada bi mu šapnuli na uho samo te tri čarobne riječi – ljudi vole ljude…

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *