Ludo moja, zar ne znas: divno je nemati plan

runwayfunway_runwayfunwayfashion

Kada sam zadnji puta bila u Poreču, dogodilo se nešto ne tako dobro za moj budžet. Naime, u zadnje vrijeme sam se zaljubila u putovanja za koja sam ZAGRIZLA K’O SUAREZ (obećala sam svojima ubacit ovu foru jer se kod nas klasično gledao nogomet i rasplela priča o Suarezovim ugrizima pa sam ja smislila ovu predobru foru). Za sve je vjerojatno kriva moja sestra koja me tijekom mog ljetovanja u Poreču u četiri tjedna preobratila u pravu malu putnicu. Znate li zašto? Zato što nismo planirale. (Ako me želite dobiti – dobijte me na neimanje plana.)

Zato što nije postojao nikakav raspored prema kojemu mi u subotu, 16.7. u 9:48 trebamo krenuti na put do Rovinja, četiri dana prije toga se krenuti pakirati, dvadeset puta provjeriti jesmo li uzele osobnu, sendviče i boce s vodom, nije bilo papirića ni podsjetnika ni rasporeda na kojemu piše da u 11:45 trebamo posjetiti znamenitosti, u 14:26 imati ručak, u 15:34 slobodno vrijeme do 18:00 kada krećemo nazad. Ništa takvo. U subotu ujutro bi se ustale i onda bi ona pitala – ‘Oćemo danas do Rovinja? Onda ja kažem – Ajmo. Onda se spremimo i sjednemo u auto bez plana i rasporeda, oko nas dokle ti pogled seže poredana prostranstva maslina pa prostranstva vinograda, nedaleko od toga drveće se nadvilo nad cestu i pravi živi zeleni tunel, a ti misliš kako svi tuneli zajedno nisu lijepi kao taj prirodni, 15 minuta nakon toga s tvoje i lijeve i desne strane više nema zelenila nego je najednom voda skroz uz cestu s obje strane, a ti putuješ i misliš – Bože, je li ovo stvarno (i još misliš OD SVEGA OVOGA, JA SAM SE RODILA BOGU IZA NOGU). Kad se nakon toga vraćamo kući, ona pita – ‘Oćemo istim putem? Pogledamo se i kažemo si pogledima „ne“ pa krenemo okolnim selima, obiđemo cijelu Istru, vratimo se u stan pametnije 15 godina i bogatije za 48 životnih iskustava, u glavi i nosnicama ti miris borova, soli, zelenila i novih krajeva, istovremeno nemaš više snage se pomaknuti od putovanja ni šetanja (a ni od slikanja za Instagram i blog), ali opet si neobjašnjivo ispunjen. Onda idući vikend navečer ona kaže – ‘Oćemo ujutro do Grožnjana? Onda ja kažem – Ajmo. Pa odemo do Grožnjana, opet bez plana i programa, završimo još i u Novigradu i u Vrsaru i gdje god nas put odnese jer je teško ne stati i tu i tu i tu i tu i tu.

Ne znam jeste li kada probali tako, ali to je nešto toliko krasno da sam ja sada zaljubljena preko ušiju, toliko da je to postalo nešto što želim ubaciti u svoj raspored barem jednom mjesečno, po mogućnosti svaki vikend. Možda to zvuči ludo i ambiciozno, ali nije jer to ne mora uvijek biti put nakraj svijeta, može biti na Sljeme, može biti na Maksimir, može biti u neistražene dijelove Zagreba i okolice, nekad u susjedne zemlje, nekad u malo dalje zemlje, doduše može i u Dubai, ali ne može… Sve što ti treba je nešto za gorivo, a zauzvrat dobiješ cijelo jedno bogatstvo. S nekim (može s ekipom, sa sestrom, može s frendicama, ali najbolje s nekim finim dečkom) s kim nešto ne moram planirati tri mjeseca unaprijed ni čekati da se uspijemo dogovoriti za odlazak npr. na Sljeme koje nam je pod nosom i to se dogovorimo da smo svi slobodni 31.2.2018. Ups, veljača nema 31 dan. Znam, o tome i govorim! Bez onih izgovora – imam ispit za pet dana, ne mogu sutra jer za mjesec dana moram ustati u šest sati i slične „niđe veze“ izgovore. Meni se puno puta dogodilo da odem sama u Zagrebu. Obiđem uličice u kojima nisam nikad bila i iz kojih mi treba tri sata da nađem put nazad. Što to ima veze kad je tako dobro biti tamo gdje još nisi bio, gdje nisi šetao, gdje nisi zavirio. Možda je baš tamo nešto najljepše što ćeš ikad vidjet.

S nekim s kim se možeš u nedjelju ujutro pogledat’ i reć’ – Ajmo odma, za dvadeset minuta, negdje… Bez plana, bez cilja, bez programa. Da se pogledamo i kažemo – Može. Onda sjednemo u auto, dođemo na prvo križanje i kažemo – ‘Oćemo desno ili lijevo? Ajmo desno. Pa ipak skrenemo lijevo. Nazad nekim desetim putem. I uvijek tako. Do nekih skrivenih predjela, do onih kamenih kućica prepunih cvijeća koje su uz sami potočić, raj na zemlji, a nitko ne zna da postoje i baš zato su tako divne. Tamo gdje žive ONI ljudi za koje misliš da postoje samo u bajkama, oni koji su se maknuli od civilizacije, koji imaju hrpu priča, koje slušaš i misliš „jesi li stvaran“, a ti zalutaš na tim svojim putovanjima i naletiš baš na takve ljude kako sjede kraj tog potočića i ispijaju kavu ili rade u svojoj maloj radionici pa te pozovu da sjedneš s njima, pa te ponude da popiješ čaj s njima, pa bi ti sve dali, dali bi ti i da prenoćiš kod njih, ne zato što ti treba smještaj jer ni nećeš ostati, nego zato što ti trebaju takvi neiskvareni i neopterećeni ljudi… pa ti pričaju život dok oko njih cvrčci cvrkuću, miriše trava i šššššššššššššumi potočić i ribice plivaju i zrak miriše i drveće miriše i sve nekako toplo čak i po zimi… I tako stalno. I uvijek tako. Svaki vikend, svaki dan kada poželiš napuniti baterije, kada poželiš bijeg od prašine, svakodnevica, briga i poslova, a to nam svima ponekad treba. Kako je rekao Mika Antić – „da natrpam u glavu neke neslućene predele. Da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu. Da se vrtim kao lišće, zvezde i ptice. Da malo nemam plan… Da imitiram klavijature, liftove i okean“… Da malo nemam plan…

Vjerujem da nam sva životna nervoza dolazi od previše planova. „A ustvari se samo treba napiti pa sesti na bicikl, jer na sreću ćeš pre naleteti nego je pronaći“, rekao je Balašević. Ok, alkohol i bicikl vjerojatno nisu dobra kombinacija, ali zašto uvijek plan i raspored i satnica i nervoza za sve? Život bi trebao biti kao ova putovanja za kojima sam u zadnje vrijeme poludjela. Da se zaputiš jer te veseli, pa gdje te odnese. Da kreneš s hobijem pa kud te odnese. Da prihvatiš posao pa kud te odnese. Da se ne živciraš ako ti pukne guma, ako krivo skreneš, ako je na semaforu crveno, ako si zaboravio uzeti omiljene tenisice (ja srećom nemam s tim problema jer nemam omiljene tenisice). Da se više igramo. Da manje brinemo. Da se više veselimo sitnicama. Da manje mislimo da je sreća samo u nečem velikom. Da više uočavamo ljepote oko sebe jer one nisu samo na Havajima ni Karibima. Da manje tražimo ljepote na krivim mjestima. Da te pita suputnik hoćemo desno ili lijevo, a tebi je svejedno pa kažeš lijevo, a on bi desno, ali skrene lijevo JER SI TI GLAVNA, HE HE, pusa, pusa. Samo nek se putuje. Samo nek se susreće. Nek se pričaju priče. Vjerujem da se na takvom putu krije prava sreća. Da velike stvari dolaze onima koji se usude ne imati plan, ne živjeti po rasporedu, ne juriti na buseve i vlakove. „To se mora“, reći će neko… A zašto se mora? Zašto ne može ovako? Zašto ne može ovako barem jednom mjesečno, barem vikendom? Zašto nam u glavu stavljaju da je normalno bilo što što nije sreća, sloboda, uživanje i laganini? To je moja nova zaljubljenost. Mada sam odavno znala i obožavala taj citat Mike Antića, u zadnje vrijeme mi je “tu negdje” svaki dan – „Sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja. Ludo moja, zar ne znaš: divno je nemati plan“. Divno je…

A sad, što se tiče fotki, mogu vam slagati da sam već krenula po takvim putovanjima i da sam baš za vikend bila u Rusiji pa ima malo snijega u pozadini, a ja ubundana pa svi skupa zakolutamo očima, a mogu vam priznati da trenutno jednostavno nisam u mogućnosti napraviti novu galeriju fotki… Naravno, priznat ću vam ovo drugo. Već idući puta bit će neke svježe fotkice jer su fotkice isto moja ljubav. Ma sve ste shvatili do sada…. Pusa 🙂

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

screenshot_2016-09-11-14-33-04

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

screenshot_2016-09-11-14-33-17

runwayfunway_runwayfunwayfashion

screenshot_2016-09-11-14-32-30

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *