Mama ipak zna najbolje

runwayfunwayrunwayfunwayfashion

„…jer mama ipak zna najbolje“, otpjevala je još davno Nina Badrić pjesmu s kojom sam jednom pobijedila na pjevačkom natjecanju na jednom rođendanu kad sam bila klinka, doduše pobijedila sam vjerojatno samo zato što mi je tada najbolja frendica bila jedini član žirija i to očito vrlo „objektivni“ član, s obzirom na to da sam naučila tekst ravno 15 sekundi prije početka natjecanja. Nakon toga sam ja kao pobjednica bila član žirija i srećom, u pola drugog kruga se više nikom nije dalo igrati, inače bih ja morala srediti da pobijedi ta frendica koja je meni sredila da ja pobijedim, a to bi moglo biti ipak malo preočito. Uglavnom, što je najtužnije od svega, ovo i nije najsramotniji podatak u cijeloj ovoj priči koja danas slijedi jer će ovaj post biti pravo sramoćenje mene same kao da sutra ne postoji.

Onaj stih s početka nije tu bez razloga, a zasvirao mi je u glavi neki dan kada sam sjela u vlak za Zagreb i shvatila da sam zaboravila ključeve od stana, iako me mama prije puta upozorila da PROVJERIM  jesam uzela: ključeve, dokumente, novce, skriptu, šminku, prsten sa šanka, sunčane sa stola, haljinu s kreveta, ručak iz frižidera, cipele iz svoje sobe, laptop s radnog stola, ukosnicu ispod kreveta, ruž iz ladice, torbicu s ormarića uz dodatak: „Ali najvažniji su ti ključevi“. Naravno, na uputu o ključevima sam se oglušila kao Kanye West na kritike da su mu revije k-o-m-a, misleći u sebi: „Naravno da su mi ključevi tu, nikad ih ne vadim iz torbe“ i provjerila ono puno bitnije – jesam li uzela roza kemijsku i roza marker jer će mi to trebat za skriptu tako da imam najljepšu skriptu na cijelom Filozofskom…

Nakon što sam sjela u vlak i razvršila bombone i sok kao neko dijete koje ide na ekskurziju i jedva čeka sjesti u bus pa pojesti u prvih pola sata sve što mu je mama spakirala u torbu tako da mu do kraja puta bude loše, u glavu mi je došla ideja da ipak provjerim jesu li tu ključevii. Ne budi lijena, pročačkam po torbi i – upssssssssss, he he, nema ključeva, he, he, he, he, nije smiješno. Nakon što smo ustanovili da sam stvarno zaboravila ključeve i da ću prespavati kod frendice, a ne u svom stanu, prije nego što sam doputovala u Zagreb, analizirala sam u glavi što bi još mama rekla oko puta i odmah mi je palo na pamet da bi rekla: KAD IZLAZIŠ IZ VLAKA, OBAVEZNO PROVJERI JESI SVE UZELA… „Naravno da sam uzela sve“, pomislim u sebi odgovarajući u svojoj glavi na nepostavljeno pitanje. Nakon toga sam se iskrcala iz vlaka i javila frendici da joj dolazim u stan kroz pola sata, čim odem do jedne trgovine da vidim jesu mi možda zlatna i srebrna plisirana midi suknja napokon na sniženju (jesu, ali sam neodlučna oko boje). Kako bih lakše donijela tešku odluku o boji suknje, otišla sam po komad pizze, a u trenutku spuštanja ruke u torbu, shvatila sam da mi nema novčanika i već u glavi čula ponovno mamu kako govori „PROVJERI JESI SVE UZELA SVAKI PUTA KAD IZLAZIŠ IZ VLAKA“.

U tom trenutku krenuo je stampedo pred kojim bi se i Bolt posramio. Počela sam trčati ponovno na Glavni kolodvor s koferom prepunim robe, cipela, smrznutog mesa, salate, odmrznutog mesa, mariniranog mesa, pečenog mesa, sirovog mesa, krumpira, pekmeza, kolača, punjene paprike, sirove paprike, ukratko: s jako teškim koferom. Mogu vam slagati da sam izgledala jako egzotično i senzualno trčeći u slow motionu i da je to izgledalo kao ona scena kada prekrasne cure u filmu trčkaraju uz obalu i pritom izgledaju toliko senzualno da odmah poželiš i ti krenuti trčati, ali nije bilo tako. Ne samo da nije bilo u slow motinu nego je bilo i daleko od senzualnog, vjerojatno sam izgledala kao premoreni pas koji na +45 stupnjeva mlati jezikom okolo uz grimase koje govore „zadnji puta sam trčala na tjelesnom u srednjoj, prije 4 godine”. Ukratko, zamislite mene u fejk Stella McCartney cipelama s platformom i s koferom teškim 428 kilograma kako trčim duž cijelog Glavnog kolodvora. Sada s tom slikom u glavi me možete komotno pitati jesam li nakon toga povratila kondiciju, a ja bih vam mogla odgovoriti – Povratila jesam, kondiciju nisam. Nije baš tako, ali iduća četiri sata mi je bilo loše od trčanja u rangu onoga kada na tjelesnom trčiš šest minuta i moraš istrčati tri kruga za peticu pa istrčiš taj treći do kraja i legneš mrtav i nesposoban za ostala tri sata koja još imaš nakon tjelesnog jer ti je loše ostatak dana.

U glavi sam, još uvijek trčeći, već počela smišljati što ću ponuditi onome koga zateknem sa svojim novčanikom. Prvo sam mu htjela ponuditi četvrtinu iznosa koji sam imala u novčaniku što je, znam, skroz nekorektno, ali i dalje dosta novaca, onda sam počela smišljati bih li kako mogla šarmirati sretnog pronalazača tako da mi vrati novčanik bez da mu moram išta dati, a onda sam se prije samog ulaska u vlak skroz predala i bila spremna sretnom pronalazaču ili pronalazačici dati sve pare koje imam u novčaniku, samo da mi vrati kartice, pokaze, iksicu i, najvažnije od svega, OSOBNU tako da ju ni slučajno ne moram ponovno praviti jer bi to značilo ponovno slikanje u nekom od foto-studija u kojemu uvijek ispadneš kao da te pregazio onaj vlak prema kojemu još uvijek trčim, ta ne kaže se uzalud da nitko nije ružniji od fotke na osobnoj, a ni ljepši od fotke na profilnoj na Fejsu.

Kada sam se napokon dokopala vlaka koji je bio potpuno prazan jer su svi normalni već odavno otišli i nakon što sam ga dvaput panično obišla u svim smjerovima i preletjela očima po svim sjedalima, shvatila sam da mog novčanika nema. Dok sam na rubu plača smišljala kako da nazovem mamu i priopćim joj da sam, osim što sam zaboravila ključeve, upravo izgubila sve dokumente i sve pare, izišla sam iz vlaka, stala na pod, sabrala se, a onda sam začula BLINK BLINK. To „blink blink“ bila je mala lampica koja se upalila iznad moje glave i koja me podsjetila na najveći problem svih žena koji glasi ovako: „Kad misliš da ti nešto nije u torbi, je, samo pogledaj bolje“, ukratko, novčanik mi je bio u torbi, he he he he he… Nakon toga sam se počastila divovskom pizzom koju nisam uspjela pojesti, otišla na dva dana kod frendice dok mi ne stignu ključevi, ona me nagovorila da idemo van (šalim se, ja sam nju) i tako sam u dva dana bila vani i položila dva pismena i jedan usmeni. Na kraju i nije tako loše ispalo.

Poanta je vrlo jednostavna – onako kako mama zna pitati „A S KIM TO IDEŠ NA KAVU“ baš onaj puta kad ne ideš s frendicom nego s Lijepim Dečkom, jednako tako kada ti kaže „POGLEDAJ JESI UZELA KLJUČEVE“, TI OBAVEZNO POGLEDAJ JESI UZELA KLJUČEVE i ne zaboravi da mama ima šesto čulo i da nisam ja uzalud pobijedila na rođendanskom natjecanju sa stihom „mama ipak zna najbolje“. Doduše, namješteno, ali pobjeda je pobjeda. Podsjetit ćemo se i na još jedan stih iz te iste pjesme koji kaže: „Meni je majka pričala – čuvaj se, Nina, mangupa“… Ali to je već neka druga tema…

P.S. Frendica mi je zaprijetila da moram stavit bruskete koje smo pravile tijekom našeg prisilnog dvodnevnog cimerstva (molim nekog dobrovoljca da ostavi komentar na Fejsu da je super kako nam je fotka brusketa SKROZ SPONTANA jer smo se jako trudile da tako izgleda), a ja vam još dobrovoljno prilažem fotke svojih štiklica jer eto, štikle s pomponima! Pusa pusa!

runwayfunwayrunwayfunwayfashion

runwayfunwayrunwayfunwayfashion

runwayfunwayrunwayfunwayfashion

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *