Sve su Drine ovog svijeta krive

#runwayfunway #runwayfunwayfashion

Znam da je Svjetski dan bolesnika 11. veljače (šalim se, nemam pojma, to sam upravo izguglala), ali meni je došlo da ga obilježim danas. Kada ste kod kuće i imate običnu temperaturu, mama je kraj vas, istovremeno na vama isprobava pet različitih načina skidanja temperature, domaćih i medicinski dokazanih, provjerenih i neprovjerenih, drugom rukom vam kuha čaj, trećom vam guli i reže voće, četvrtom kuha domaću juhu, petom vam okreće programe na televiziji dok ne pronađe nešto što vas zanima i u bolesnom stanju, šestom vam mijenja obloge, sedmom dodaje mobitel. Kada dođete u bolnicu i kada vam izmjere temperaturu i mrtvi-hladni kažu da imate 39,5, jedini tretman koji još uz to dobijete je da vam donesu tabletu nakon nekih pola sata, ako se sjete, naravno. Možda vaš tata može vikendom čim završi s poslom sjesti na vlak i doputovati u Zagreb u bolnicu u kojoj ležite, ali doktor koji vas liječi i koji živi u Zagrebu vam ne može toga dana dati tablete jer je vikend, a on je vikendom slobodan, a vi ako ne možete preživjeti do ponedjeljka, tko vam je kriv što imate loš tajming.

Od dana kada sam prvi i, nadam se zadnji puta, ležala u blnici, često se pitam što se to mora dogoditi i koji je to trenutak kada ti netko čiji je život u tvojim rukama, postane broj u sustavu. U kojem to trenutku ti postane svejedno ako netko zbog tebe sada nema dijete koje je možda moglo imati prve korake ili izgovoriti prve riječi ili ove godine slaviti prvi Božić s novopečenim roditeljima koji će to sve snimati kamerom i prepričavati cijeloga života. Što se mora dogoditi da ti postane svejedno što netko možda zbog tvoje banalne greške više nema mamu ili ženu, istu onakvu koja te sa sedam ruku liječi dok imaš temperaturu ili tatu koji vikendom s posla trči na vlak da te posjeti. U kojem trenutku ti postane svejedno što će netko provesti ostatak života u kolicima zbog tvoje glupe greške koja se mogla izbjeći. Da, ljudi griješe i događa se, istina, ali zar toliko često i zar baš toliko hladnokrvno? Ako dođeš u trgovinu i netko ti vrati 10 kn više ili manje, to prežive obje strane lako, ali u kojem trenutku toliko očvrsneš da ti je svejedno što si nekoj mami, sestri, tati, sinu, ženi srušio cijeli jedan svijet i tko zna koliko još svjetova onima oko njih. U kojem trenutku očvrsneš do te mjere da nekoga bespotrebno truješ zračenjima zato što ćeš zbog toga dobiti bonus na plaću, da zakonom zabranjuješ prirodne metode liječenja jer ćeš izgubiti zaradu, u konačnici, u kojem trenutku toliko očvrsneš da stavljaš sidu u naranče. „Čemu se ti još čudiš“, rekao bi netko. Čudim se, da. I dobro je da se čudim. I daj Bože da se nikad ne prestanem čuditi.

Jedna naša književnica, Julijana Matanović, koju ću ja očito često citirati, u jednom intervjuu je rekla: „Uđeš ležerno u ordinaciju, liječnik uzima nalaz i izgovori nešto jako strašno. Pitala sam se kako izgleda svijet nakon toga? Jesu li boje iste, puše li vjetar u istom smjeru?“ Kada vratiš svoje zdravlje, boje su intenzivnije i jače, a vjetar puše u leđa. Možda sam već dosadna s tom spikom, ali htjela bih da svi to shvate i da žive život ljepše i manje opterećeno. Da shvate koliko je glupo razmišljati tko je ljepši, bolji, pametniji, jači ili utjecajniji. Koliko je glupo uspoređivati se drugima, zamarati se ičim osim onim što te se tiče i što te čini sretnim. Koliko je glupo ostavljati ili dobacivati glupe i zlobne komentare, koliko je glupo razmišljati što će reći neka tamo Anka iz Ulice Mustafe Nadarevića u Donjem Miholjcu, koliko je glupo trovati se negativnim stvarima i živjeti kao da imaš svo vrijeme ovoga svijeta. Na kraju, sve se svodi uvijek na isto – vrijeme će uzeti svoje i tvoje, sve što imaš i što si se trudio izgraditi, a jedino što će se u tom trenutku računati je nešto sasvim sasvim drugo, nimalo materijalno.

Prije nisam razmišljala da postoje ljudi u bolnicama kojima je teško jer mi se to činilo kao neki drugi svijet koji nije nigdje blizu moga jer ga nikada nisam doživjela ni iskusila,  a kažu da je uzalud objašnjavati onome koji nije doživio. Kod mene je hvala Bogu sve prošlo, a sada se nekad uhvatim da se k’o grom iz vedra neba navečer u krevetu izmolim za sve ljude koji su u bolnicama. Ne znam smije li se to uopće izgovoriti naglas ili je to u današnjem društvu glupo. U tom trenutku se pitam što se to događa sa mnom i pomislim da očito starim, ali mislim da ipak nije starenje u pitanju. Postoje neke situacije koje prolazimo i iz kojih izlazimo bolji. Dokle god takve situacije završavaju dobro, a mi od njih postajemo bolji ljudi, sve je nekako kako treba biti. „Sve Drine ovog svijeta su krive“, rekao je Ivo Andrić, ali kažu da, dokle god ih pokušavamo ispraviti, život ima smisla.

 

E sad fotke, rekao mi je jedan frend da su mu bezveze grafiti kao pozadina na fotkama, ja sam mu naravno dala jedan edukativni seen tako da mu ubuduće jezik ne bude brži od pameti jer svaka prava kulerica iz kvarta mora imati fotke kraj grafita, a svaka prava pravcata kulerica mora imati fotke kraj grafita u srebrnoj bomber jakni! 🙂 Pusa i ispravljajte krive Drine dok još možete. 😉

#runwayfunway #runwayfunwayfashion

#runwayfunway #runwayfunwayfashion

#runwayfunway #runwayfunwayfashion

#runwayfunway #runwayfunwayfashion

#runwayfunway #runwayfunwayfashion

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *