Same svoje heroine

runwayfunway_runwayfunwayfashion

U jednom pravilniku za dame na internetu (znam, zvuči neozbiljno, ali dajte mi priliku), doduše tek na 34. mjestu, što je po meni sasvim nepravedno, stoji jasno zlatno pravilo: „Be your own heroine. The only thing you need to be saved from is the idea that you need to be saved.“ Svaki puta kada pričam s nekim o tetovažama, što je inače svaki dan (ne), dođem do zaključka da bih htjela na desno zapešće, meni omiljeno mjesto za ženske tetovaže, nešto istetovirati, ali da nije nešto čega ću se s vremenom htjeti riješiti ili nešto što nema neko dublje značenje. Znate, da ne dočekam 80. godinu s divovskom tetovažom preko cijele ruke na kojoj piše droga, rock’n’roll i ono treće ili prvo, kako hoćete… ili s nekim divovskim kineskim (jer mi je kineski od ključne životne važnosti) znakom za koji su mi rekli u radnji da označava snagu i hrabrost, a zapravo označava majmuna ili ćevape ili pur pjenu.

Budi sama svoja heroina ili budi sama svoja junakinja ili, jer neke stvari jednostavno ljepše zvuče na engleskom ma koliko bih se ja kao kroatistica tome trebala opirati: „Be your own heroine“. „Be your own heroine“ je ujedno (i to sam jučer shvatila) jedna od tih stvari koje bih mogla sada i lako istetovirati na desno zapešće (o čemu sada čak i intenzivno razmišljam, ali samo te četiri riječi, ne cijeli citat jer to boli). Eto tako. Da me podsjeti da budem sama svoja heroina kad stvari jednom krenu, a krenut će, nizbrdo, da me cijeloga života svaki dan podsjeća da budem sama svoja heroina kad god uzmem olovku, žlicu ili kišobran u ruke i pogledam u te četiri lijepe riječi, da me podsjeti da budem sama svoja heroina kada budem dvoumila trebam li naručiti još jednu krznenu jaknu (he he), da me podsjeti da budem sama svoja heroina jednoga dana kada uzmem mobitel i krenem dečku slati poruku da dođe u moj stan ubiti pauka, da me podsjeti da budem sama svoja heroina, na kraju krajeva, kad pružim ruke prema nebu čekajući to neko čudo za koje ću u tom trenutku vjerovati da zaslužujem da mi padne s neba ravno u tu moju tetoviranu ruku.

Kad si mali i učiš hodati, možda te mama ili tata pridržavaju, ali prve samostalne korake ne može napraviti nitko umjesto tebe, moraš ih napravit sam. Kad učiš vozit bicikl, možda te netko pridržava, ali vozit moraš sam (i past moraš sam kad te puste i dobit divovsku čvorugu, hvala svim mojim čuravima). Kad sam zakasnila nekoliko godina (mada inače baš i ne kasnim, pogotovo ne nekoliko godina) na upis u osnovnu glazbenu, možda je tata okrenuo nebo i zemlju da nađem privatnu učiteljicu klavira koja će radit sa mnom kašnjenju godinama usprkos, ali sama svoja heroina sam bila kada sam uspijevala polagati po dvije godine u jednoj i završila u samo tri godine ono što se inače završava u šest. Istvoremeno sam se u slobodno vrijeme bojala pauka. Kakva je to heroina koja se boji pauka? Eto takva, koja položi šest godina klavira i solfeggia u tri godine. Kad sam dobila prvu diplomu, bila sam sama svoja heroina jer ni jedan od 42 ispita nisam prepisala nego naučila, a svaku zadaću i svaki seminar napisala sam sama. Istvoremeno sam se bojala visine. Kakva je to heroina koja se boji visine? Eto takva, koja položi 42 ispita u 3 godine. Vjerojatno najveća sama svoja heroina sam bila u bolnici kad sam vjerojatno sama sebi spasila život pored ljudi koji imaju diplome doktora i koji bi to trebali napraviti umjesto mene. Istovremeno tih dana 8 dana nisam oprala kosu jer jednostavno nisam bila u stanju. Kakva je to heroina koja 8 dana nije oprala kosu? Eto takva, koja je vjerojatno sama sebi spasila život. Moje najdraže herojstvo je još uvijek ovo što sam pokrenula ovaj blog. Prije toga sam na 5-6 mjesta slala svoje radove. Nitko mi nikada nije odgovorio jer neki naši portali ne trebaju novinare, čak ni one koji su im spremni neko vrijeme volontirati i čak ni one koji bi im, ako ništa drugo, mogli usklađivati polupismene članke s pravopisom. Sama svoja heroina sam bila kada sam si sama stvorila prostor za pisanje jer sam htjela raditi ono što volim jer znam da ono što voliš ne možeš raditi loše pa uložila najpametnije i najdraže potrošenih 8$ ikada (a vjerujte potrošila sam prilično dolara i sve su bila pametna ulaganja, haha) i stvorila ovu „amajliju koja me izbavlja od svih“. Istovremeno ponekad, kad sam sama u stanu u Zagrebu, prespavam noć s upaljenim svjetlom. Kakva je to heroina koja se boji mraka? Eto takva, koja si sama stvori priliku da radi ono što želi.

U životu se moramo manje uzdati u to da će netko drugi nešto napraviti umjesto nas. Manje stavljati ključeve svoje sreće u tuđe ruke. Manje čekati da dobre stvari padnu s neba. Nekad imamo osjećaj da heroji i heroine nose plašteve, imaju oklope i dobivaju odlikovanja od države za svoje hrabrosti, ali to odavno ne funkcionira tako, ordenja odavno ne slijeću na košulje pravim herojima. Nekad imamo osjećaj da Judita treba iskočiti iz knjige da porazi umjesto nas neke prepreke onako kako je porazila Holoferna, da Jane Austin treba iskočiti iz groba i sastaviti nam ljubavnu poruku za nekog dečka kojemu nam je teško priznati da nam je drag ili barem da nam frendica „slučajno“ i „greškom“ pošalje tom dečku poruku da nam se sviđa (i da, to je stvarno preočito, nemojte), da nam treba Rosa Parks da se izbori za naša prava kada nas umorne i polumrtve žele dići iz tramvaja, da nam treba Indira Gandhi da uvjeri našeg dečka da pranje suđa nije samo ženski posao. Te dame bile su heroine i mislimo da su bile besprijekorne pa da one to mogu, a mi ne. Možda se Judita zapravo istovremeno bojala pauka, možda Jane Austin, kraljica ljubavnih romana, jednostavno nije pronalazila riječi kada je trebala uistinu pisati pismo nekom uistinu dragom, možda je Indira Gandhi nekad plakala pred prepunim ormarom i vječnim ženskim problemom da nema što obući, možda se Rosa Parks zapravo bojala pauka i pred njime vrištala kao razmaženo dijete koje u trgovini nije dobilo željenu igračku. Kakve su to heroine? Eto takve, koje su promijenile svijet tako što su same bile promjene koju žele vidjet u svijetu.

Heroine jednom rukom kuhaju, drugom uspavljuju dijete, trećom sade mrkvu, četvrtom nose dokumente na ovjeravanje jer država tako traži. Heroine idu na faks, rade, pišu blogove i istovremeno se boje mraka i pauka. Heroine obilaze svijet, rade dva posla, trče na sve strane i istovremeno se možda boje miša. Nitko im za to neće dati službeni orden na njihove lijepe košulje s oversized rukavima (tte su mi trenutno omiljene pa eto) ili veliki plašt sa znakom „S“ kao „Superžena“, ali što je službeni orden koji ionako više nema težinu naspram onih nekih unutarnjih oredna. Da se razumijemo, ovo nije tekst koji potiče žene da budu uvijek i u svemu beskrajno jake. Žene su nježniji spol i dobro je da je tako, da nekad imaju pravo kada im to odgovara praviti se da su slabije, da im je teško i da im treba pomoć, znate, kao ono u reklami kada žena, tobož, ne može dokučiti kutiju s najviše police u trgovini pa muškarac priskoči u pomoć iako je žena na toj razini da bi do te kutije došla tako da bi ju uspjela dokučiti makar se morala penjati „krilima divljih gusaka“ jer se ne kaže uzalud da ono što žena može s mjesta, đavo ne može ni iz zaleta.

Ali postoje neke stvari koje moraš napraviti sama. Možda sam to ja, možda je to glupo. Možda ne mora tako, možda je lakše drugačije, ali nije ljepše. Neke pauke moraš ubiti sama (i to najbolje prije nego što ti nestanu iz vidnog polja jer onda postane gadno). Neke noći u mraku moraš prespavat sama. Neke diplome moraš zaradit sama. Neke poslove jednostavno moraš naći i zaslužiti sama. I onda je, kako kaže Meša Selimović, tvoje sve što postigneš, i zlo i dobro. Vjerujem da moraš bit slobodna sama da možeš bit slobodna s nekim. Da moraš bit sama svoja da možeš jednom bit nečija – nečija, a i dalje svoja. Divota. Da moraš bit sama svoja heroina da bi, jednom, eventualno, mogla biti nečija heroina. I svoja i nečija. I nečija i svoja. Ali uvijek heroina. Osim onda kada je ljepše, toplije, mekše i nježnije pravit se da nisi heroina. Ali samo se praviti. Jer heroine jednom heroine ostaju uvijek.

S ljubavlju heroinama!

Pozdrav uz fotke iz nekih ljepših nedavnih dana, dok nas još nije stiglo “miholjsko leto”. 🙂 Skužila sam da je fotkanje nešto slično ko kad praviš kolače s mamom – ništa se ne baca nego kad si već napravio smjesu, moraš ju maksimalno iskoristit, a odreže se samo ono što baš baš nije dobro. U slučaju fotki to je najčešće glava. 😉 Pusa pusa!

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_nature

runwayfunway_runwayfunwayfashion

 

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_nature

runwayfunway_runwayfunwayfashion

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *