Kolumna iz 2011. godine o maturalcu (Srce je reklo ljeto, 3.a je rekao Spanjolska, Francuska, Italija)

runwayfunway_runwayfunwayfashion

*Moja javna objavljivanja tekstova su počela tako što su me dečki iz razreda u srednjoj, kad god bi se dogodilo nešto smiješno, nagovarali da napišem o tome bilješku na Fejsu jer su bilješke tada bile aktualne. S vremenom su to počeli čitati i drugi ljudi i tako se stvar razvila nekako sama od sebe, ali kažu da se najljepše stvari upravo tako i razvijaju. Nekad imam osjećaj da su ti dečki iz srednje prepoznali moju strast prema pisanju još prije mene same. Hvala, dečki! :* Bilo kako bilo, ovo je jedna od tih bilješki, ne baš jedna od prvih, ali svakako jedna od tih na koju su me nagovarali, a neku večer sam slučajno naišla na nju. O maturalcu. Nastala 1.7.2011. godine. Malo me bilo strah otvorit ju, ali dok sam ju čitala, topila sam se, prigodno, kao led u Redbull votki. 🙂 Uživajte barem upola koliko sam ja! 🙂

Srce je reklo ljeto, 3.a je rekao Španjolska, Francuska, Italija

Što se mora, nije teško. Prisiljeni na desetodnevno odsustvo od kuće i roditeljskog nadzora, koje nam je uistinu teško palo, spakirali smo tek par najnužnijih stvarčica u kofere koji su, koliko god mi preslagivali robu i trudili se ne pretjerivati, jednostavno (tuđom krivnjom, naravno) bili premali. Kada smo i njih napokon uspjeli zatvoriti, što je možda trajalo i duže od samog čina pakiranja, uslijedio je i najsramotniji dio puta – ispraćaj ispred drage nam Gime. Budući maturanti kao da su se natjecali u tome koga će roditelji više puta izljubiti u javnosti, pred prepunim gradom. Pobjednik je bivao i bogato nagrađen – cjelodnevnim ismijavanjem koje se zahvaljujući bonusu produžilo i na cjelotjedno.

Kao što je bio i dogovor, u autobusu smo mirno sjedili svako na svome mjestu, ponavljali gradivo za državnu maturu i trudili se odspavati 8 sati, točno onoliko koliko je potrebno za normalno funkcioniranje našega organizma. I taman kad smo mi odlučili pokušati spavati, došla je na red hrvatsko-slovenska granica. Dok još nismo ni stigli spremiti natrag svoje putovnice, divovska Slovenija je već bila daleko iza nas, a mi smo se vratili čemu drugom nego snu. Nakon više nego ugodnog „spavanja“ u autobusu, spremni i odmorni, bili smo oduševljeni cjelodnevnim razgledavanjem Italije i prehodanim kilometrima koje nismo prešli ni tijekom cijele godine na satu tjelesno-zdravstvene kulture. Ipak, kao pravi zreli ljudi, sa zanimanjem smo promatrali kulturne znamenitosti i upijali svaku vodičevu riječ. Na kafiće koji su nas mamili mirisom kave koja bi nam tada i više nego dobro došla, nismo ni pomišljali, znajući da smo došli isključivo obrazovati se, a ne zabavljati. Doduše, malo nas pamćenje slabije služi, vjerojatno zbog previše spavanja, ili zbog onog čuvenog soka od brusnice kojega smo se trudili prošvercati preko granice.

Nakon smještaja u hotel u okolici Verone, vrijeme spavanja se odjednom pretvorilo u vrijeme svega – samo ne spavanja. Nakon što su nas profesorili smjestili u sobe i popili svoje tablete za smirenje, strogo su zabranili svako šetanje po hotelu. Kako nama ne treba dva puta reći, shvatili smo koliko je bitno da budemo u svojim sobama i ne ometamo one željne odmora. Toga smo se i pridržavali, ali samo nakratko, dok naši dragi profesori nisu zaspali, a to je bilo prije nego što smo se mi i nadali. Usput, pozdrav profesorima. 😀 S obzirom da je poznato da je najslađe upravo ono što se ne smije – šetnje po hotelu mogle su započeti. Hotel je mirisao na razna opojna sredstva, za što su vjerojatno zaslužni neki strani turisti, jer mi nikako nismo. Nakon još jedne „prospavane“ noći, zabava se preselila u najveći zabavni park Italije – Gardaland. Kombinacije alkohola kojega nikako nismo pili i legendarnog Blue Tornada bile su kobne pa je mnogima bilo loše, ali to je naravno bilo zbog nezdrave hrane koju smo bili prisiljeni jesti.

Oduševljeni količinom zabave koja nam je tamo pružena i koja dolikuje najvećem zabavnom parku tih prostora, vratili smo se u našu novu pokretnu kućicu koja nas je dovela do Španjolske, do toliko puta u detalj prepričanog – Lloret de Mara. Slobodno poslijepodne za odmor, kako piše u programu, pretvorilo se u slobodno poslijepodne za kupovanje čitavih oceana alkohola, da se nađe u slučaju potrebe za ispiranjem rane, ili tome sličnom jer ipak, sigurnost mora biti na prvome mjestu. Miris mora pomiješan s mirisom slobode i eura kojih smo imali više nego što nam je potrebno (mada od viška glava ne boli), bili su skroman, ali dovoljan razlog za zabavu. Mada nam, priznajemo, nekakav poseban razlog i nije trebao. Zabave su se uglavnom odvijale na plaži, do pristojnih jutarnjih sati, koliko već jutarnji sati mogu biti pristojni, jer smo se trudili ne zaboravljati zadržati moralne vrijednosti na koje su nas prije puta upozoravali. Dame su svake večeri redovito dobivale crvene ruže za koje su se njihova gospoda pošteno cjenkala s prodavačima sumnjivih namjera.

Učilo se prodavače kulturnim hrvatskim izrazima, koje su oni oduševljeno ponavljali, pjevali se pristojni bećarci, ispijao se sok od brusnice, padalo se po plaži, od smijeha naravno. Radilo se sve ono što se radi kad mladi ostanu bez nadzora 10 dana, razmjenjivali su se brojevi mobitela i Facebook profili, žalilo se što se ne priča najbolje njemački ili engleski, ponekad i talijanski. Molba razrednice o tome da ne idemo na noćno kupanje bila je naravno uslišana, jedino je razlika u tome što se naš i njihov pojam „noći“ bitno razlikuje. A bitno bi se i samo more posramilo naspram našeg Jadranskog mora. Kako zabava nije prestajala, nego se samo selila od mjesta do mjesta, prenijeli smo malo hrvatske atmosfere u diskoteku Hollywood. Naravno, pri tome mislimo na one koji su bili u stanju doći do nje, ne na one koji su se preselili u svoje hotelske sobe jer je za njih tako bilo najbolje, jer kao što rekoh – stvarno nismo navikli na tu brzu hranu koja nam nikako nije sjedala. Ako je netko u diskoteci stigao odspavati, blago njemu, jer je već nakon toga uslijedio obilazak Barcelone, s naglaskom na Nou Camp koji je oduševio pripadnike malo manje ljepšeg spola, dok smo mi cure iščekivale slobodno vrijeme za obilaske ogromnih trgovačkih centara i štandova, jer je opće poznato da jednostavno nemamo što obući, a uz malo šarma cijene su se mogle bitno sniziti. Pa, zašto ne?

Oduševljeni lunch paketom i bogatim sendvičima s okusom sira jer ničega drugoga u njima nije ni bilo, vratili smo se natrag u Lloret. Opet su se kupovale ruže, ponovno se u hotel švercao alkohol, jer je previše njih prethodnu večer imalo kojekakve rane za ispiranje i jednostavno je sve nestalo. Iako smo bili pomalo skeptični, večer Flamenco show-a se prema mnogima pretvorila u najzabavniju večer. Besplatna sangria u neograničenim količinama se donosila na stol i ispijala, tek tu i tamo rasipala, dok su nam na službenom programu pjevali „Bolje biti pijan nego star“ i time nas ohrabrili na još pokoju čašicu. Pametan zna kad je dosta, ali većina nas u tome trenutku to nije znala, što ne znači da nismo pametni, nego jednostavno se na maturalac ide jednom u životu. Nismo bili najbistriji, ali ruku na srce, ni profesori nisu smogli snage reći „ne“ tim zamkama s besplatnim pićem pa su im oči sjajile primjetno jače nego inače. U autobusu se te večeri orilo, zbog čega – ne znamo. Ostat će i za profesore i vozače neriješen misterij – tko je sjedio u busu u sjedalu broj 5 i izbacio iz sebe silan alkohol, a da nisu ni primijetili? Večer nakon toga uslijedio je pjena party, a mi smo spremno održavali tempo: 10 dana partijanja, 10 dana nespavanja. I izdržali bismo još barem cijelo ljeto, da se nismo zaželili dobre stare domaće hrane. Doručak smo redovno prespavali, ili bismo se vraćali u hotel u ranim jutarnjim satima, dok su nas profesori oduševljeno hvalili misleći da se vraćamo s doručka.

Kako sve što je lijepo kratko traje, tako je i nama 10 dana prošlo brže nego što smo očekivali. Spakirali smo svoje stvari – neki one koji su i donijeli i kupili, a neki samo one koje su im nakon pijanih noći ostale, i krenuli put Francuske. Vožnja Azurnom obalom dovela nas je do pravog malog raja za nas pripadnice ljepšeg spola, do Fragonarda, tvornice parfema. Omamljeni što parfemima, što vrtoglavim cjenama, nastavili smo do Filmske palače, mada nije bilo crvenoga tepiha jer im je očito neki zlobnik slagao da mi ipak nećemo doći. Nastavili smo do Prinčeve palače u nadi da će barem jedna od nas postati princeza i zavladati Monacom, ali na našu žalost, princ nije bio u svojim odajama. Najviše nas je ipak omamio Monte Carlo za kojega će se mnogi složiti da je jedna od najsavršenijih strana one zlatne medalje. Muškarci u odijelima, ruku pod ruku sa svojim damama u vrtoglavo visokim potpeticama i večernjim haljinima napuštaju hotel za kojega gledate i ne vjerujete da stvarno postoji. Odlaze do kockarnice koja se nalazi uz hotel, kako bi gospoda imala u blizini gdje izgubiti novac s kojim ionako nemaju gdje, a zatim će, tek nakon što im vozač doveze njihovog Ferrarija nastaviti dalje. Tješi li nas činjenica da se vjerojatno voze do takozvane „Stijene samoubojica“ koja se nalazi u blizini i s koje skaču kada sve prokockaju, ne znamo, ali za svaki slučaj, nakon filmski savršenog Monte Carla oprostili smo se s predivnom Francuskom i nastavili put prema našoj stvarnosti.

„Dobar večer kapetane. Laku noć vam želim dame, mene čeka Bijela lađa. Moram da idem sad, bome nije lako, al bolje tako, da ja krenem polako. Moram da idem sad jer ću baciti sidro pa zbogom vidro, ostat ću tu.“ Možda je moglo biti i bolje. Možda je moglo biti drugačije, možda je u nekim trenucima trebalo drugačije. Možda i nije. Tko zna. Lako je poslije bitke biti general, to je sigurno. Sigurno je i to da će se sve ovo pamtiti po najljepšemu. Ovim putem hvala svima koji su nam omogućili ovo putovanje. Onima koji su nas podnosili pijane i trijezne i gladne i željne odmarališta. Onima koji su nam otključavali sobe nakon što pet puta dnevno zaboravimo ključ ili nekima padne u kanalizaciju :’D kao i onima koji su nas sretno vratili našim kućama u kojima nas je dočekalo jelo o kojemu smo ovih dana samo sanjali i htjeli priznati, ili ne – onaj osjećaj koji je prisutan samo u vlastitom domu. Sada kada smo se pošteno najeli, možda bismo mogli opet sve ispočetka. Bilo kako bilo, laku noć Italija. Laku noć Španjolska. Laku noć divna kraljice Francuska. Laku noć Monte Carlo, vratit ćemo ti se za koju godinu, sad nam još uvijek preostaje samo pretvoriti se u Flaubertovu madam Bovary i prisjećati se: “Prošle srijede sam bila tamo”. Kad smo kod prisjećanja, ne bi valjalo zaboraviti i činjenicu – što se dogodilo u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, ili u autobusu, tamo i ostaje. Dobra ti večer realnosti. Dobra večer i tebi, dugo toplo ljeto. Ne zaboravite – zabava ne prestaje, samo se nastavlja. 😉

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *