Moje lice zvuci SKORO poznato!

runwafunway_runwayfunwayfashion

Da ništa nije tako skupo kao slava (osim eventualno onih čizama koje si želim ove sezone iz jedne trgovine koju OPET ne bih htjela reklamirat, ali koja OPET počinje na Z kao ZARA), zaključio je odavno njemački dramatičar Friedrich Hebbel, a vjerojatno i mnogi prije njega koje je netko, sirote, pištoljem natjerao da stanu pred povećalo zahtjevne javnosti koja viri iza zastora i motri svaki tvoj korak, uključujući i onaj kada ćeš potajno samo na sekundu staviti prst u nos (NEMOJ NIKAD) ili samo na sekundu izići baciti smeće bez šminke u majici „Ja, Piko i više niko“ koja ima na sebi svježe nastali 3D uzorak od kečapa i majoneze i ne, to neće postati novi trend na idućim tjednima mode jer još uvijek nismo Chiarra Ferragni.

Ipak, kad god nedjeljom navečer gledamo Tvoje lice zvuči poznato, neki zlobnik iz prikrajka u majici „Jurčec alati“ i roza curica-papučama na točkice (čiji identitet ne bih otkrila, ali moja sestra) tradicionalno tamo oko trećeg nastupa pokrene svoju zlobno-ironičnu priču o tome kako ću ja sto posto kad postanem poznata blogerica završit u Tvoje lice zvuči poznato jer je ovaj moj blog postao neiscrpni izvor internih šala i pošalica o mojoj budućoj slavi. Onda tradicionalno krenu nagađanja o tome u koga bih se morala transformirati i, ma koliko ja naginjala prema zgodnim alfa-ženkama u genijalnim outfitima, uvijek sve ipak nekako završi na tome da ću biti Jacques Houdek, što je možda i dobro jer, kad bih dobila Beyonce ili Shakiru, vjerojatno bih izdahnula na četvrtom taktu, srušila se na pozornici jer su mi kondicijske sposobnosti trenutno kao 100 eura – NEMAM IH,  i još bih se uz sve to osramotila pred Momčilom Otaševićem i Filipom Juričićem koji bi sto posto bili u toj istoj sezoni u kojoj bih bila i ja (i ja bih im uvijek dala 5 bodova, he he, pusa pusa). Mogla bih se sada našaliti da bih možda barem dobila umjetno disanje od navedene gospode, ali to bi bila skroz jadna i djetinjasta fora, plus mama i tata mi čitaju blog.

Čini se ipak da će, na veliku žalost moje sestre i njenog navijanja da me vidi u liku Jacquesa Houdeka, sudjelovanje u Tvoje lice zvuči poznato morati u najboljem slučaju pričekati još koju godinu jer moje lice zasad još ne zvuči poznato nego SKORO poznato, a uskoro ćete saznati i  zašto. Znate one fore – mama, SKORO sam dobio pet, dobio je onaj kraj mene, a ja sam dobio jedan ili one – SKORO sam išao na Havaje ove godine jer sam i prošle godine SKORO išao na Havaje, ali sam umjesto toga samo otišao na jednodnevni izlet u Crikvenicu. Mogla bih ja sada reći – pa dobro, tko je prije TLZP-a čuo za Lanu Jurčević (svi) ili za Maria Petrekovića (svi) ili za Sašu Lozara (svi), ali to bi bilo još jadnije nego ona fora o umjetnom disanju.

Neki dan mi je brat rekao da mu je jedan dečko rekao da je vidio u Zagrebu, mene, njegovu sestru blogericu, čiji blog stvarno ČITA I VOLI. U tom trenutku isklesani anđelčići u obliku Kadira Dogulua su letjeli oko moje glave svirajući na harficama i hladeći me divovskim lepezama, a ja sam bila u transu jer me prvi puta netko tko me inače ne zna prepoznao na ulici kao onu curu koja piše kolumne na blogu koje mu se inače stvarno sviđaju. Nakon toga anđelčići Dogului su utihnuli, a moji prsti su se odjednom našli u onoj razgibanoj formi ponosa i slave u kojoj su bili nakon 12 godina sviranja klavira pa su se u sekundi preko poruke razvila stodva pitanja na koja moj brat jednostavno nije imao odgovor – kako sam izgledala u tom trenutku, jesam li bila tip-top, jel me vidio baš kad sam bila s Momčilom Otaševićem (to nije sigurno) ili možda baš u trenutku kad sam išla iz pekare i putem jela masni burek i vjerojatno zamastila majicu što je moja tradicija još od osnovne i jesam li u tom trenutku možda uz burek hodajući prema stanu pila mlijeko iz boce (ok, pretjerujem) poluraščupana i bez šminke u dvije različite cipele, a onda sam si mislila – ma dobro, da sam bila takva ne bi me ni prepoznao.

S obzirom na to da je poznato kako je slava vrlo kratkog roka trajanja, nakon dvije minute ustanovili smo da od moje slave ipak nema ništa jer to ipak nisam bila ja na ulici (buuuu) nego neka očito slična cura (a ja sam mislila da stavljam previše svojih slika na blog), tako da moje lice još uvijek zvuči samo SKORO poznato, pa su opet uslijedila kreativna ismijavanja da sam već toliko poznata da imam i dvojnice (umirem od smijeha), tako da je moje prvo prepoznavanje nije prošlo sto posto uspješno, ali i dalje je super činjenica da neki muškarci koje čak ni ne znam čitaju ovaj blog. Muškarci čitaju! I to moj blog! Impresivno, jel da? (Pozdravim svim muškarcima koji čitaju moj blog, već imate jednu od tri osobine koje moj idealni muškarac treba imati). Tako će moje sudjelovanje u showu TLZP morati u najboljem slučaju pričekati, što se najviše sviđa vjerojatno mojoj mami koja je najveći mrzitelj svih show emisija IKAD i koja je do nedavno mislila da je TLZP emisija o transvestitima.

Ako mene pitate, to i nije neka tragedija jer, što se mene tiče, moje imitacijske (ne)sposobnosti mogu ostati između mene i mojih prijatelja koji to katkad ni krivi ni dužni moraju gledati, a kada bih morala birati između novca i slave, ja bih se uvijek poslužila riječima Marilyn Monroe i umjesto i jednoga i drugoga, ako mogu birati, uvijek, uvijek i zauvijek skromno  izabrala da budem ni manje ni više nego prekrasna, aludirajući na njen slavni citat: „Nije me briga za novac. Samo želim biti prekrasna.“, ilitiga: „I don’t care about money. I just want to be wonderful.“ Mislim da sam skroz skromna i korektna i da bi bilo fer da se onda svemir uroti da barem budem prekrasna kad već slavna i bogata nisam. Mislim jesam, ali samo SKORO.

Uživajte u vikendu i budite prekrasni i to ne SKORO. 😉 Ja vas napuštam uz fotke od prošle godine. I onda ću se čudit kad me netko ne prepozna dobro! 😉 Pusa!

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

runwayfunway_runwayfunwayfashion

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *