Za sve 20 i 3 godine

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Jučer sam napunila dvadeset i tri (23) godine. Odnosno 20 i 3 godine, kako sam pisala kad sam bila mala i debeljuškasta i do ušiju vječno prljava od čokolade (barem se tako sa slika čini?), zbog čega mi se moji redovno smiju oko Božića kada izvade moju dječju čestitku i vide natpis: „Sretna vam 2000 i 1. godina“. Nitko živ ni mrtav mi ne bi nakon tog mog specifičnog umjetničkog izričaja (u daljnjem tekstu: nepismenosti) prorekao kroatističku karijeru, uključujući i Ivu Andrića koji se svakog Badnjaka 2000 i 1 puta okrene u grobu kada zajedno s božićnim kuglicama izvadimo tu moju čuvenu čestitku specifičnog umjetničkog izričaja (nemam srca napisat: nepismenosti). Za Božić ću vam ju fotkati SVOJIM NOVIM FOTIĆEM da vidite taj maestralni natpis i još maestralniji crtež bora iako nikada nisam voljela borove jer mi kao maloj tamo negdje 1990 i 9. godine nikako nije bilo jasno zašto se za sestrin rođendan (koja je inače rođena na Božić) kiti bor, a za moj ne. Toliko o borovima. Vratimo se brojkama.

20 i 3 godine. Toliko godina hodam ovim ludim svijetom, a da se okrenula nisam. Čini mi se da nisam još ni stala na vlastite noge, a kamoli se okrenula, a da živim u nekom prijašnjem desetljeću, već bih odavno u ovim godinama imala 20 i 3 djece, muža, kuću, unuke, praunuke i tablete za previsoki tlak. Imam osjećaj da su se tako podmuklo i vješto te moje 20 i 3 godinice odšuljale u nepovrat ne ostavivši iza sebe baš ništa osim ovog bloga, jedne fakultetske diplome, jedne klavirske diplome, punog ormara robe, 2000 i 1 para cipela i 480 kn ušteđevine. Onda se okrenem iza sebe i shvatim, ako je to uopće neka utjeha, da osim onih vidljivih tragova, godine ostavljaju mene, ovakvu, kakva prije nekoliko godina nisam i ne bih mogla postojati.

20 i 3 godine, sve sam to ja. Otkad znam za sebe, oduvijek mi se čini da sam malo na svoju ruku. Mislim da se svima oko mene tako čini, samo se svi skupa prešutno sporazumno pretvaramo da to ne kužimo. U mom selu pogotovo. Nemam za to bolji izgovor osim onog da sam se „tako trefila“ i onog da vjerujem da u životu malo šta ima smisla osim toga, bit malo na svoju ruku. Vjerojatno nikad ni za što nisam bila prikladno obučena nego bi uvijek neko zakolutao očima da je „too much“. Idem i u poštu too much. I uvijek ću ić. I nek idem. Tata kaže da imam cipela „više nego Severina“ što možda nužno i nije netočno. Muškarci vjerojatno misle da trošim kao luda i da se zbog toga nikad neću udat nego ću zauvijek živjeti sa svojih 45 mačaka od kojih svaka ima naheklani kaputić sa svojim imenom, što nije istina jer moja tajna je u mojim čarobnim moćima pronalaženja divnih stvari za 4 kn koje ionako planiram zaraditi sama. Zato studiram, zar ne?

Sama sam oduvijek i zauvijek svoj daleko najveći kritičar što zna biti i korisno i iscrpljujuće. Znam da za sport imam dvije lijeve noge, dvije lijeve ruke i sportsku logiku tinejdžerke koja misli da je za sport najvažnije na terenu imati crop-top, tajice i tenisice koji se odlično slažu, naljepšu bocu za vodu (najmanje 2l dnevno) i onda malo sjest sa strane i odmorit. Jednako tako kao što znam da sam u tome loša, znam da ovo što radim, radim dobro. Kad sam bila klinka zaljubila sam se u Gossip girl i u Balaševića kojima sam se drogirala točno tamo gdje kuca na lijevoj strani. Da nisam, tko zna, danas bih možda bila pankerica s roza dredloksima koja u 3 iza ponoći nakon 5. čaše vina najednom zna sve moguće cajke, a ovako sam zauvijek bila i ostala sanjarski nastrojena budala u štiklama koja trči na sve strane i koja više voli bit pijana od lijepih riječi nego od alkohola. U današnjem svijetu i nije neka pohvala.

20 i 1 godinu sam se žalila da mi se u životu ne događa ništa. U 20 i 2. godini dogodila mi se španjolska sapunica u kojoj su se izdogađale tolike ružne i tolike lijepe stvari za svu onu 21 godinu kada mi se činilo da se nije događalo ništa. Prije nešto više od 4 mjeseca sam se beskrajno zaljubila u ovaj blog i napokon pronašla ono što me ujutro nagovara da iskočim iz kreveta ko krdo krava pred auto na cestu već prije 8, iako me prije na to ne bi nagovorio ni prevrnuti kamion Elie Saab haljina i parfema tik ispred mog stana. Sve su to moje 20 i 3 godine.

20 i 3 godine zbog kojih sam počela vjerovati da život ne treba provesti ljuteći se na prošlost, politiku ili vremensku prognozu nego se okrenuti naljepšim sitnicama ovog svijeta. One 20 i 3 godine zbog kojih beskrajno, nepopravljivo i naivno vjerujem da se svaki trud i svaka istinska ljubav prije ili kasnije isplate, uključujući i onu prema Macitu Arcaogluu. One 20 i 3 godine zbog kojih vjerujem da je jedino pravilo to da sve napraviš po svom pravilu, makar ono bilo i potpuno naopako i da je jedino vrijeme za to ono tvoje vrijeme, a ne njihovo, makar to tvoje bilo potpuno krivo. One 20 i 3 godine zbog kojih nepopravljivo vjerujem da se svijet još uvijek može mijenjati prema boljem i da nam za to ne treba plašt ni ordenje ni državno priznanje. Istinski heroji danas su mali. One 20 i 3 godine nakon kojih još uvijek vjerujem da ništa nije borba s vjetrenjačama i da se ne treba „miriti sa sudbinom“ i spuštati glas i pogled pred onima jačima koji mogu raditi što žele. One 20 i 3 godine zbog kojih još uvijek vjerujem u velike ljubavi koje i nakon 20 i 3 godine zajedničkog života počinju i završavaju beskrajno nježno i jutrom i noću. One 20 i 3 godine zbog kojih još uvijek vjerujem da život treba usmjeriti prema svim onim stvarima koje te čine nevjerojatno sretnim i boljim. I nikako drugačije. One 20 i 3 godine u kojima još uvijek vjerujem da bismo mi odrasli trebali manje biti odrasli, a više djeca.

Nek ovaj post bude za njih, za godine. Za sve godine koje nas mijenjaju i na nama ostavljaju nevidljive tragove. Šta nas se sve drugo tiče kad samo godine i ono što je u nama ostalo od njih uvijek nosimo sa sobom? Za sve one godine koje nas podsjećaju da ne dopustimo ikome da nas uvjeri da nešto ne možemo i da pritom bude u pravu. Za sve one godine koje će nas hrabriti da možemo biti sve što hoćemo i da ne moramo biti ništa što nećemo. Za sve 20 i 3 godine. Za sve godine koje su prošle. I za sve godine koje tek dolaze. Da im nikad ne dopustimo da se odšuljaju kradom. Nego da ih živimo. Onda će sve manje biti važno koliko ih je već prošlo, a koliko ih tek dolazi.

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

 

2 thoughts on “Za sve 20 i 3 godine

  1. “Za sve godine koje su prošle. I za sve godine koje tek dolaze. Da im nikad ne dopustimo da se odšuljaju kradom. Nego da ih živimo. Onda će sve manje biti važno koliko ih je već prošlo, a koliko ih tek dolazi.”

    maa :* :*

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *