Bojimo li se javnog nastupa i zašto da?

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

„Na svijetu postoje samo dva tipa govornika. Prvi su nervozni, a drugi su lažljivci“, pokušao nas je (bezuspješno?) utješiti Mark Twain svrstavši većinu nas u one koji nisu lažljivci što bi možda i bila neka valjana utjeha kada bismo bili primjerice Pinokio, ali nismo, pa nam u kriznoj i traumatičnoj situaciji javnog nastupa između nervoznog i lažljivog ono nervozno uglavnom i nije prvi izbor. Tko god ima strah od ijednog oblika javnog nastupa (a to smo uglavnom svi), zna kakva je to noćna mora. Kada kažem noćna mora, onda mislim noćna mora na onoj razini na kojoj upoznaš savršenog dečka koji miriše ljepše nego nove cipele koje si samoj sebi priuštila nakon kolokvija koji nisi položila i čini ti se da je s tim dečkom sve predobro da bi bilo stvarno, a ako ti se čini da je predobro da bi bilo stvarno, onda najčešće i je predobro da bi bilo stvarno i onda se tvoja čarolija raspline u sekundi, primjerice kada na dan vjenčanja skužiš da on pušta divovski nokat na malom prstu desne ruke. (Kako to uopće nekom promakne skroz do dana vjenčanja?)

Recimo moj brat je od onih koji bi zaboravili da uopće imaju izlaganje, sjetili se noć prije već kada bi legli u krevet i onda bi iskočili iz kreveta i u pola sata skicirali neke samo njima razumljive natuknice, ali ja, na svoju žalost, ne spadam u tu ležernu samo-jednom-se-živi skupinu. Neki dan sam na faksu morala izvesti jedan nastavni sat kao da predajem djeci u školi, što je skroz čudno jer sam i ja još uvijek dijete u školi i možda bi nekima to zvučalo prezabavno i prejednostavno, recimo mojoj mami koja mi je pokušala demonstrirati kako je to zapravo vrlo jednostavno i opušteno pa je glumila da je došla u razred i za početak za opuštanje ispričala vic o Muji i Hasi. To je možda palilo u njihovo vrijeme, u ono isto vrijeme kada su naši roditelji po mećavi, kiši, snijegu i oluji kao ratnici zadnjim atomima snage nakon tri sata pješačenja napokon izranjeni i na rubu snage stizali na to važno odredište, ljubljeni dom znanja kako bi upili još koju važnu informaciju poput one koliko tona ribe je ulovljeno prethodne godine. Kod današnjih učenika to jednostavno ne ide i uz to još i postoji šansa da me netko iz publike pogodi šestarom. U oko.

Za početak sam tijekom svoje pripreme pokušavala taj nastavni sat pretvoriti u nešto što me veseli. Recimo svi već znaju da ne želim biti učiteljica, ali glumica koja ima zadatak na setu odglumiti učiteljicu u čijoj školi ravnatelja glumi Filip Juričić, to već zvuči bolje. Onda sam počela razmišljati što ako netko digne ruku i pita me tko je bio Albert Camus, a ja zablokiram i, umjesto toga da je bio francuski književnik i filozof, odgovorim da je bio izumitelj zrakoplova ili prvi Guinnessov rekorder u broju pojedenih kranjskih kobasica s ljutim senfom na zagrebačkom adventu. Što ako me netko pita mislim li da je roman Stranac zaista ponajbolje djelo o apsurdu ljudske egzistencije, a ja kao natjecateljica na izboru za miss svijeta ispalim k’o iz topa: „Želim mir u svijetu, he he he he.“

Psiholozi kažu da je strah od javnog nastupa zapravo strah od sramoćenja i da je velikoj većini ljudi veći čak i od straha od smrti. Dobro, između smrti i javnog nastupa bih još uvijek radije izabrala javni nastup, ali vjerojatno tek nakon dužeg razmišljanja i pravljenja popisa za i protiv. Kada imamo javni nastup, svjesni smo da smo izloženi procjenjivanju. Kakva nam je frizura, što smo obukli, puštamo li nokte samo na malom prstu ili ih ne puštamo uopće ili ih grizemo, jesmo li odabrali pravi okvir naočala za svoje lice, slaže li nam se sjenilo s bojom majice, koliko otprilike sati tjedno utrošimo na njegu kose, koliko na njegu lica, a koliko na njegu ruku, kako se izražavamo, kako se krećemo, jesu li nam proporcije 90-60-90, a tek onda kako smo pripremili samo izlaganje. Zbog toga najčešće mislimo da moramo biti lijepi kao one cure s naslovnice, ali ne moramo iz vrlo jednostavnog razloga, jer čak ni cure s naslovnice ne izgledaju kao cure s naslovnice. Trema još malo poraste ako si uz to još zacrtamo i to da moramo biti elegantni kao Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja i informirani kao Bongo koji zna da ti najbolja frendica šalje poruke tvom dečku iza leđa već dva tjedna i da će ti na ispitu iz matematike faliti dva boda do prolaza. Činjenica je da se previše opterećujemo.

Britney Spears misli da je Japan u Africi. Mariah Carey je izjavila da želi biti mršava kao djeca iz Afrike. Kim Kardashian čita knjigu naopako i želi napraviti selfie s Isusom. Christina Aguilera se pitala gdje se održava Festival u Cannesu? Arnold Schwarzenegger ne zna što je to gej brak. Jessica Simpson misli da je tuna piletina. Shaquille O’Neal misli da je Partenon noćni klub u Grčkoj. Ok, ako izjaviš nešto ovako glupo, onda te svemir baš i ne voli ili te ne voli uopće, ali smisao ovih primjera je u tome da imaš pravo reći i nešto glupo (ako baš moraš) i, najvažnije od svega, nakon toga život ide dalje. Ide dalje i nakon puno gorih stvari, a kamoli ne nakon ovakvih stvari. Dobro, možda postane malo gorak, ali još uvjiek ide dalje. Uvijek možeš pokušati nakon toga biti simpatičan. Ljudi to vole i oprostit će ti pola. Nitko ti vjerojatno neće potpuno oprostiti ako misliš da je Japan u Africi (ali to ne možeš ni očekivati), ali ako ti oproste pola, to je već dobro, a ako budeš simpatičan, svidjet ćeš im se bez obzira na to što ti zemljopis možda i nije jača strana.

Dobra stvar koju su znanstvenici u svojim istraživanjima utvrdili je ta da smo mi pametniji od svojega mozga. Ako ga uvjeravamo da se bojimo nastupa više nego kandidatkinje za miss svijeta pitanja o općoj kulturi, onda mozak tako i reagira i postoji šansa da se prije nastupa zaključamo u podrum, sklupčamo kao tinejdžerica koja ne zna što će obući za doček nove godine i više nikada ne iziđemo iz njega. Ako s druge strane svoj mozak uvjeravamo da jedva čekamo stati pred te ljude i pokazati im kako smo pametni, inteligentni, simpatični, divni, spontani, elegantni i krasni, čak i ako to ne mislimo (a nitko to u tom trenutku ne misli), onda mozak i sam počinje u to vjerovati i ponašati se u skladu s tim, a mi postajemo opušteniji i oni poznati užasni simptomi nervoze nestaju. Sve je to onako kako si posložimo u glavi. Nitko od onih koji sjede u publici nije bolji od tebe i svatko od njih je barem jednom izjavio nešto glupo kao Britney Spears da je Japan u Africi. Ako nešto i pogriješiš, vrijeme strojeva je ionako prošlo, a došlo je vrijeme simpatičnih i šarmantnih ljudi koji su spremni prihvatiti to da ne znaju sve i da nikada neće ni znati i da je u redu pogriješiti, našaliti na vlastiti račun i idući puta biti samo još bolji. Ako se pitate kako je moje izlaganje prošlo, prošlo je odlično, nisam izjavila ništa glupo i pobrala sam peticu k’o kuću. Hoće li me i idući puta biti trema? Apsolutno! Doduše, samo ona pozitivna koja nam je nužna da nas prisili da budemo najbolji što možemo!
Do čitanja, lijepi moji. :*

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *