Gdje je nestao čovjek?

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Sjećam se, kada sam bila mala, još onih godina kada sam u tajnosti pila kavu i već sljedećeg trenutka se izdala jer nisam kužila da sam do ušiju prljava od soca, da je baka gledajući televiziju već tada imala ideju da trebam biti “gospođa novinarka”, naravno u onim pauzama od njene kasnije vječne ideje da trebam biti glumica kad god bih nešto prenaglašeno gestikulirala ili nekoga imitirala, bilo mačku, bilo Jelenu Veljaču.

Tada sam još bila u onim premladim godinama kada mi se činilo da zasigurno neću biti ni novinarka ni glumica nego princeza koja živi u dvorcu od čokolade i sladoleda s garažom od bombona u kojoj se nalazi ružičasti jednorog, ali kako se bajka o princezi rastopila zajedno s već spomenutom kućom od sladoleda, a jednorog odgalopirao u neki drugi svijet nekoj drugoj princezi i ostavio me bez ikakve bajkovite imovine, počelo je biti sve jasnije da je baka negdje između redaka dobro predvidjela budućnost, ma koliko ja tada naginjala dvorcu, princezi i jednorogu.

Iako tada ništa nije ukazivalo na novinarski svijet, osim bakine nepogrešive intucije, s vremenom sam se zaljubila u sve najljepše, najnježnije i najtoplije riječi ovog svijeta i shvatila da je pisanje ono što moram. Zbog sebe. Kasnije i zbog drugih. Koji se smiju zbog mojih tekstova. Koji mi kažu da im oni poprave dan. Koji traže neku dušu i neke drugačije svjetove u tekstu baš kao što ih i ja tamo tražim. Zakoračila sam u novinarski svijet naivno kao curica u prvu ljubav s dečkom iz 6.b razreda koji je najveći frajer na svijetu, ali onda s vremenom shvatiš da kopa nos za obiteljskim ručkom, da piše ne znam zajedno, da gleda druge cure dok je s tobom i da možda ipak i nije baš toliki frajer.

Otpočela sam svoj novinarski put kao Super Mario, pokušavajući preskočiti i zaobići sve vatrene kugle, beštije i metke i kupeći samo zlatnike, što nije ni približno tako jednostavno, ali na svu sreću, Super Mario ionako ima tri života. Jednom sam poslala divovski članak jednom novinaru. Sportske tematike, vjerovali ili ne. Tata je poredao faktografske činjenice i sportke zanimljivosti koje nitko izvan naše obitelji nije znao, a ja sam ih uređivala satima. Poslali smo ga čovjeku koji je prepravio dvije rečenice i potpisao sebe. Gdje je nestala prava autorica? Pojma nemam, ali navodno jedan članak i dan danas traži svoju pravu autoricu.

Nakon toga sam se prijavila za pisanje bloga jednom poznatom lancu trgovina s odjećom. Modu volim oduvijek, još puno prije nego što je Serena van der Woodsen prošetala ispred mog ekrana u 7. razredu. Sedam dana sam trčala okolo i nabavljala sve što mi treba. Uređivala sam tekst kao što se uređuje maturantica iz starog filma koja ide istvoremeno i na maturalni ples i na prvi dejt s najpopularnijim dečkom u školi u kojega je zaljubljena još od vrtića. Posao je dobila druga cura i nisu joj dali samo posao nego i moje fotke da ih prekopira i napravi identične. Nakon što je prekopirala fotke, kasnije je ponovno kopirala još neke fotke, pa malo kasnije i naslov. Neka je sa srećom, ako je to nekome sreća.

Nakon toga jednom su mi izbacili pola članaka uz riječi da članci nisu tu da imaju dušu nego da iznesu činjenice, iste one koje možeš pronaći na Wikipediji jer eto, tako piše u udžbenicima, tamo pod naslovom „Kako napisati novinarski članak kakav može napisati apsolutno svatko i kakav možete pročitati na svakom drugom portalu“. Nakon toga prestala sam pisati članke. Znam da ljudi nisu glupi. Možda ne znaju uvijek prepoznati dobar tekst, ali dušu namirišu na kilometre. I uvijek joj se vraćaju. Jer znaju što je stvarnost. Znaju što je život. Najmanje od svega u životu su događaji. Najviše od svega u životu je ono kako ih doživljavaš i kako si ih tretirao jer to te odvodi gore ili dolje, u blato ili u zvijezde, kako bi moja stara susjeda rekla za koju uvijek imam osjećaj da je ispala iz nekog drugog svijeta. Šalim se, ta susjeda ne postoji, to sam sada izmislila, da ne budem pretjerano patetična oko blata i zvijezda. Imam osjećaj da će se svijet početi gušiti od ideje da se sve mora raditi kako je netko zapisao u udžbenik 1983. godine, da će se početi gušiti od ideje da ne smiju misliti ni djelovati izvan propisanih i zadanih okvira. I nadam se da ću doživjeti trenutak kada će nastati bunt i revolucija, kada će ljudi okrenuti leđa i protestirati svakome MORAŠ.

Moramo kopirati tuđe radove i predstavljati ih kao svoje jer nemamo vlastitih ideja. Moramo dati posao susjedovom malom jer nam je prošle zime dao pola šunke. Moramo čitati „Kako biti Parižanka“ jer sve poznate ženske na Instagramu to čitaju iako zapravo vjerojatno nisu pročitale ništa osim naslova. Moramo bojiti bojanke jer trenutno vlada hit u kojemu se netko genijalno dosjetio ženama podvaliti ideju da su bojanke upravo ona katarza, ono pročišćenje i onaj viši duhovni smisao za kojim tragaju već 20 godina i svaka čast onomu tko god je to uspio jer bi vjerojatno bio sposoban prodati i šaku pijeska usred pustinje i to je super za njega, ali zar smo stvarno svi najednom toliki ljubitelji bojenja? Nekako čisto sumnjam.

Ono što sam naučila iz svega toga je da treba raditi sve onako kako te čini sretnim. I to s dušom. Sa svom i cijelom dušom koju imaš ma što pravila, udžbenici i literatura rekli i mislili o tome. Teško da joj je jedini smisao da bude u Anićevom rječniku pod slovom d, ako već možeš s njom i od nje napraviti umjetnost. Nešto drugačije. Nešto bolje. Nešto što danas neće milijun puta biti objavljeno na Instagramu. Nešto svoje. A drugi neka pišu strogo po pravilima ako im se da. Neka cijeli život budu kopije drugih ako im se da. Neka bojaju bojanke ako im se da. Iako zapravo mrze i udžbenike i druge i bojanke.

Misliti svojom glavom nije grijeh. Nije grijeh ni znati da postoje oni kojima nije u interesu da mislimo svojom glavom. Jer one koji misle svojom glavom ne možeš obmanjivati. Ne možeš ih uvjeriti da vole bojanke iako su cijeloga života jedva čekali da završi osnovna samo da se riješe likovnog. Ne možeš ih uvjeriti da moraju čitati “Kako biti Parižanka” ako žele čitati Mešinu Tvrđavu ili možda čak Golu istinu Nives Celzijus. Gdje su nestale osobnosti? Gdje je nestala individualnost? Kada su se ljudi počeli pretvarati u obrise bez lica, bez karaktera, bez jezika koji će biti u stanju reći ne i bez šake kojom će lupiti od stol (ne od nečiju glavu) kada stvari izmaknu kontroli? Gdje je nestala individualnost? Gdje je, Bože mi ‘prosti, nestao čovjek?

One thought on “Gdje je nestao čovjek?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *