Zašto je važno putovati često, makar i 15 minuta dalje od kuće ili stana?

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Sve više u zadnje vrijeme shvaćam koliko je važno ne stajati na mjestu. Ne samo kada su u pitanju ljubavni odnosi, poslovi, zeleno na semaforu ili red u referadi ili pošti. Nego ići, maknuti se, barem 15 minuta dalje od stana ili kuće. Evo, ovo je tih 15 minuta. I već samo tih 15 minuta dalje je nešto potpuno drugačije. Cijeli jedan novi svijet u kojemu raširiš pluća malo šire i udahneš malo jače i malo hrabrije, smiješ se malo glasnije i živiš malo slobodnije.

U životu štošta prolazi, ali ljudi i mjesta ostaju, a najviše ostaje onaj osjećaj da još uvijek možeš disati punim plućima, a to zaboravljamo u svojim “pos’o-kuća-birtija” rutinama. Nemamo vremena za promjene, a toliko nas hrane. I zato ići, uvijek. Ne mora biti kilometrima daleko, ne mora biti s putovnicom u džepu. 15 minuta dalje. Jer čim promijeniš sredinu, više nisi lijen ujutro si napraviti pošteni doručak koji nije “s nogu” iz pekare. Ne ljuti te crveno na semaforu, političari koji su opet napravili cirkus, ni to što si na raskrižju skrenuo možda na krivu stranu, pa ćeš se morati voziti 15 minuta duže. Jer shvaćaš da su to stvari koje te ukopavaju na mjesto, a stvoren si da ideš, da se krećeš, da udišeš druge sredine, ljude, mjesta i kulture koji te nauče više nego sve škole i fakulteti. Jer te ne uče jednadžbe, vektore ni formule.

Uče te život.
Uče te disanje.
Uče te tomu da iz kamena može niknuti cvijet, da trava ne traži da ju netko zalijeva da bi mogla rasti, da iz oluje u sekundi može nastati najtoplije sunce na svijetu, da drvo nakon teške, hladne i duge zime uvijek dobije takvo odijelo kakvo mi ljudi nikada nećemo moći kupiti ni u jednoj trgovini. Sve samo zato što je izguralo tu zimu nakon koje uvijek i neizbježno dolazi proljeće.

U tome je ljepota kretanja, jer shvaćaš da ti možeš sve to isto što može priroda. Eto zato treba udisati život koji nema u udžbenicima. Nije zalud Mika rekao: “I ja sam živeo tako. Za pola vijeka samo stoljeća sam obišao. Priznajem: pomalo luckast. Ponekad naopak. Al nikad nisam stajao. Vječno sam išao. Išao…” A Mika zna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *