Da se razumijemo, život nije bajka. Ali još uvijek može postati ako svladamo zle maćehema, plamene kugle, aždaje i otrovne jabuke

runwayfunway

Od trenutka kada sam odlučila sama i na vlastitu odgovornost zakoračiti u sve pozitivne i negativne sfere ovoga svijeta s naivnom idejom da će taj put biti posut uvijek samo laticama ruže, pozitivnim vibracijama, susretljivim ljudima i prije svega pravdom na svim njegovim razinama, život mi je u pauzi od divnih trenutaka ponekad lupio nekoliko edukativnih šamara. Da mu dobrovoljno okrenem i drugi obraz? Nekako ne bih, hvala. Podsjetio me na to da u svijetu ne postoje samo susretljive princeze koje ti spuštaju svoju kosu niz prozor da se popneš po njoj kada nema stuba ili kada je vani hladno nego da postoji barem jednako toliko i zlih maćeha koje ti sa smiješkom i tapšanjem po ramenu pružaju u ruke otrovnu jabuku.

Podsjetio me na to da su kočije zamijenili automobili nerijetko kupljeni na kredit, da su dvorce zamijenili stanovi kupljeni nerijetko na još jedan kredit, da odavno na suncu ne sijevaju mačevi jer to eto prinčevi idu na dvoboje i megdane za svoje princeze. Odavno ti isti prinčevi nerijetko ne razaraju kule, vile i Troje za onu koju vole i ne svladavaju snažne aždaje da bi naposljetku živjeli sretno do kraja života s onom koju su spasili od one netom spomenute zle maćehe i njene otrovne jabuke.

Podsjetio me da se za onaj čuveni završetak „i živjeli su sretno do kraja života“ mora ponekad proliti znoja i suza jer, ma koliko pametan bio, teško je u državi u kojoj živimo provesti u djelo čak i onu čuvenu da nije važno raditi naporno koliko je važno raditi pametno. Kako god okreneš, radio naporno ili pametno, teško je ponekad. Još uvijek vjerujem da nije nemoguće iako sam još debelo premlada da bih uopće nekome mogla govoriti koliko je zapravo ponekad teško. Neću ulaziti u vječna raspredanja o situaciji u državi u kojoj živimo jer i ptičice na grani cvrkuću da tko o čemu, političari o poštenju, dok narod postaje gluh na takve riječi, umoran tone u rutinu i pri tome odustaje od svoje bajke i počinje prihvaćati stvarnost bez kočije, bez kula i vila, bez princa koji za njih pokreće novi svjetski rat i bez svog „živjeli su sretno do kraja života“ završetka koji im netko uporno nastoji izmaknuti ispod nogu. Još uvijek vjerujem da nam ga može izmaknuti samo onda ako mu to mi dopustimo, ma koliko to u nekim trenucima zvučalo utopijski i bajkovito.

Nisam od onih koji pričaju u prazno, dok s druge strane nemaju snage niti volje zasukati rukave jer moraju danas otići na tri kave na kojima će se dogovoriti gdje će večeras van. Dan mi se uglavnom sastoji od toga da idem na praksu u gimnaziju gdje trebam pripremiti i održati sat hrvatskog jezika i književnosti ili barem sjediti na nastavi i promatrati kako to radi onaj tko mi je nadređen. Nakon toga trčim na faks i putem čitam knjige i teorijske tekstove koje moram čitati na dnevnoj bazi, pritom se ne propitujući previše hoće li mi to ikada u životu trebati i bi li bilo dobro platiti nekome da to položi i pročita umjesto mene.

Nakon toga pišem za blog, „moju malu vračku da nestanu svi“ i radim još tisuću drugih stvari u pozadini koje nitko ne vidi da sam ih napravila jer, što god se o bloganju mislilo, ono nije samo gotovi proizvod serviran na linku. Da se ne jadam samo jer nitko me ne tjera da to sve radim, ono je istovremeno moj spas i svijet u kojemu mi se sve čini posuto nekim čarobnim prahom kojega realnosti nerijetko nedostaje. Osjećam li se zbog toga vrjednije od nekoga tko gotovo svaki dan provodi na četiri kave? I ne baš. Trudim se ne zamarati time. Samo znam da imam svoje ciljeve prema kojima usmjeravam svoje dnevne aktivnosti. I znam da me to sve negdje mora dočekati, ma koliko utopijski u nekim trenucima to zvučalo i izgledalo. A da se razumijemo, moja bajka nije nevjerojatno velikih razmjera, koliko god ponekad posao koji volim i ljudi koje volim zvučalo kao bajka velikih razmjera. I znam da neću odustati od nje jer je teško, jer je situacija loša, jer nemam veze u državi, a da se razumijemo još malo, ovaj tekst pišem upravo zato, iznervirana do Mjeseca i nazad stanjem u Lijepoj Našoj.

Neću odustati jer nekome odgovara da svi dignemo ruke od sebe, života i snova. Da svi odustanemo od svoje male ili velike bajke, da zaboravimo prinčeve i princeze, kočije, puteve posute laticama ruža, kule i vile i svoj „živjeli su sretno do kraja života“ završetak koji ne bi trebao postojati samo u bajkama i kojemu se ne bismo trebali toliko iščuđavati jer bi trebao biti nešto svakodnevno i normalno.

Neću odustati od svoje bajke samo zato što nekome odgovara da ne razmišljamo previše, da ne kritiziramo i da spuštene glave vučemo kutije po tuđim skladištima za plaću nedovoljnu za skrpati kraj s krajem. Neću odustati od ideje da drugima uz smiješak i tapšanje po leđima umjesto sočne otrovne jabuke pružim malo čarobnog praha i da udahnem čaroliju iz svega i svih, ma koliko me društvo učilo da je svijet loš, a ljudi još gori.

Neću pretvoriti svoj život u vječna naricanja o tome da je teško čak i onda kada bude teško do granice odustajanja, neću se trovati pesimizmom niti se živcirati oko mamine frendice sestre kćeri koja mi je možda u nekom trenutku uzela posao, a svi znamo barem jednu takvu mačku koja se mazno rasteže u prevelikoj kućici namijenjenog za ogromnog psa. Neću da se jednoga dana prisjećam kako sam nekada kao dvadesettrogodišnjakinja imala želje, planove i očekivanja koje sam pogubila negdje po putu.

Neću pustiti da me ovaj nerijetko pesimistični i tragični način života u kojemu smo se, vođeni ovima ili onima, svi skupa zatekli, uvjeri da mi ne preostaje ništa drugo nego krpati kraj s krajem, prihvatiti tri kredita, muža koji me ne voli i tablete za živce.

Ne znam kojim putem, kojim puteljcima, prečicama, zaobilaznicama ili špiljama prepunima bijesnih aždaja i zlih maćeha s otrovnim jabukama u ruci će me život u kojem trenutku odvesti, ali znam da neću zastati kod prve aždaje, a ni kod druge, znam da ću zastati samo nasmiješiti se onim ljudima i onim trenucima koji me podsjećaju da je svijet divan, a dokle god ih je više nego onih negativnih, život ima smisla.

Valjda taj čuveni „živjeli su sretno do kraja života“ zahtijeva tako, malo aždaja, malo plamenih kugli, malo strijela upućenih od onih koji su ti do jučer bili prijatelji, malo lažnih prinčeva, malo maminih frendica sestre kćeri koje će ti uzeti radno mjesto u nekom trenutku života, ali još više smijeha, najdivnijih ljudi na svijetu, najtoplijih zagrljaja, nanježnijih riječi, još nježnijih djela i trenutaka ušuškanih u radost i neko sigurno krilo pa da ponište sve ono loše. Ono što znam je da sve prođe. Vatrene kugle se ugase, strijele odlaze u nepovrat, a života nemam tri kao Super Mario, a ni devet kao mačka nego jedan jedini kojega samo ja mogu učiniti do neba pozitivnim ili negativnim.

Jer ako ćemo odustati od svoje bajke, onda znamo da se sigurno neće dogoditi. Ali ako ćemo koračati naprijed, čudovištima, zlim maćehama i trnjem usprskos prema nekim divnim ljudima i sudbinama koje ćemo sresti na tom istom putu i koji se tek možda imaju dogoditi, prema poslu zbog kojega se budimo svaki dan kao da je ljeto, ako ćemo umjesto poluprazne čaše vidjeti polupunu, ako ćeš umjesto pustog kamenja vidjeti onaj cvijet koji je u njemu izniknuo, ako ćemo umjesto ratova vidjeti onaj tračak mira u svijetu, umjesto beznađa i pesimizma onu snagu i optimizam, između zlih maćeha s otrovnom jabukom one ljude pune sućuti, ljubavi i smijeha, a ima ih, samo što su tiši, vjerujem da ćemo tamo negdje na kraju puta, na nekom levelu, dovesti svoju bajku do potpune sreće. Do svog princa ili princeze koji će za nas i na dvoboj i na megdan, metaforički nadam se. Do kočije koja vodi do odaja u kojima se čuje smijeh i osjete toplina i nježnost, a priča se zagrljajem i poljupcima. Do ostvarenih snove ma koliko veliki ili mali bili. Do „živjeli su sretno do kraja života“ završetka koji pripada samo jednoj bajci i samo jednom vlasniku ili vlasnici. Naravno, ako preživi i prođe aždaje, zle maćehe, otrovne jabuke i vatrene kugle. Vjerujem da je sve to vrijedno toga da se, kada se baš sve kockice poslože, na nekoj bijeloj zastavi u nepovrat vijori „živjeli su sretno do kraja života“ u koji ćemo gledati sa smiješkom velikim odavde do Mjeseca.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *