Onom stranom svijeta na kojoj je jedino oružje način na koji ti šapuće, način na koji govori strane jezike i način na koji se smije

 

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Nekada mi se činilo da je najvažnije raskrižje na kojemu je itko ikada na ovoj planeti stajao ono na kojemu, čekajući zeleno na semaforu, odabiremo maturalne haljine, prvu simpatiju ili masku za mobitel i dokle god je to najstrašnije i najozbiljnije raskrižje na koje nas put nanese, mada se tada ni približno ne čini tako, život je još uvijek med i mlijeko, kućice su od čokolade i bombona, a umjesto semafora se nalaze ogromni sladoledi.

Od dana kada se divovski sladoled otopi, skupa s kućicama od čokolade i bombona, a život više nije med i mlijeko nego barem pelin i med, što ponekad i nije loše, odabiranje strane svijeta na koju ćemo zakoračiti postaje kao pješčani sat dok ti cijela kolona iza tebe u osam ujutro nervozno trubi da izabereš svoju stranu. Tako, trljajući oči u osam ujutro i čekajući zeleno na semaforu, izabrah, snena i mamurna, kojom stranom svijeta mi se čini nekako baš najljepše.

Onom stranom svijeta gdje se čuje pjesma, žamor i smijeh, ne samo na propisane datume na koje se tako k’o fol mora. Onom stranom svijeta gdje, kad se plače, plače se skupa.

Onom stranom svijeta gdje nije sve crno i bijelo nego je nešto i ružičasto, makar i sasvim blijedo ružičasto, eto tako, da se lakše izguraju i oni teški dani kada ti trebaju samo zamračeni prozori, kutija sladoleda i netko tko će shvatiti da „nije mi ništa“ znači da ti je i nervoza i tuga i južina i pošiljka s interneta koja kasni i to što netko preglasno diše i preglasno lista novine i to što te rasplakalo što je Blair opet ostavila Chucka, a gledala si to već 70 puta, ali eto, danas te rasplakalo.

Onom stranom svijeta gdje međusobna tišina ne znači odustajanje, a prva svađa i galama ne znače kraj koji završava najozbiljnijim pothvatom – vječnim zbogom i brisanjem zajedničkog Ana Luka Horvat Novi Profil Geliranje Noktiju Facebook profila. Onom stranom svijeta gdje svi imaju pune džepove pozitvnih misli, a širina koja se mjeri nije ona u struku nego ona u pogledima na svijet i u tome koliko široko možeš raširiti ruke za svemir i sebe samoga.

Onom stranom svijeta gdje pročitana knjiga i razvijeno kritičko mišljenje još uvijek vrijede više nego polugoli selfie u ogledalu s napućenim usnama. Onom stranom svijeta gdje “ne mogu” postoji samo kada se govori o tome želiš li još jednu krišku torte.

Onom stranom svijeta gdje ljudi ne recitiraju kao na traci samo o tome da na svijetu više nema ni trunke dobroga, pa od toga ne vide koliko svijet može biti divan samo ako mu to dopustimo. Onom stranom svijeta gdje i “drveću požele najlepšu laku noć na svetu.” Onom stranom svijeta gdje ljudi ne provode život u vječnoj brizi, a zaboravljaju da sve to ionako na kraju dođe na svoje.

Onom stranom svijeta gdje dijete ne mrzi drugo dijete zbog davnih prošlosti njihovih naroda, onom stranom svijeta gdje granica nema ni u glavama ni na papirima, onom stranom svijeta gdje se razumije da onaj tko je postavio granice po svijetu i stavio puške ljudima u ruke nije imao na umu čista posla.

Onom stranom svijeta gdje se ne misli da je plemenito i mudro ginuti za ideale dvojice ili trojice s vrha jer ne ratuju ta dvojica ili trojica, ratuje narod, ratuju ljudi, ratuje moj i vaš tata, brat, dečko, muž ili sin.

Onom stranom svijeta koja je u svako doba dana i noći najušuškanija, najmeška i najnježnija točka na planeti i kad se šuti i kad se plače i kad se vrišti i kad se smije i kad se šapuće i kad se mazi i kad se ljuti.

Onom stranom svijeta gdje u moru obaveza nađemo vremena sjediti na terasi dok svijet posvuda teče, dok samo na tom jednom jedinom mjestu stoji najmirnije, najstrpljivije i najtiše na svijetu, čekajući svo potrebno vrijeme ovoga svemira da si zaliječimo međusobno sve loše što se desilo toga dana. 

Onom stranom svijeta gdje je jedino oružje pogled ispod obrva, “način na koji ispuhuje dim”, način na koji govori strane jezike ili način na koji govori uopće, način na koji šapuće na uho, način na koji ti izgovara ime, način na koji te liječi, način na koji se ljuti, način na koji te izbavlja od svijeta ili način na koji se kreće i smije. Onom stranom svijeta gdje se ratuje eventualno u spavaćoj sobi, a i to samo strogo iz igre. Onom stranom svijeta gdje je pretežno sunčano, a kad je mjestimice olujno, oblačno ili kišovito, grije se ili kisne skupa.

Tom stranom svijeta.
Nema je na karti.
Nije ni istočna ni zapadna ni sjeverna ni južna.
Ima je samo u glavi i izabire se potpuno svjesno i namjerno, brigama i problemima usprkos.

I najednom je sve nekako toplo, široko, prostrano, beskonačno, vječno, mazno i krasno. Najednom nekako sve dolazi na svoje, čak i onda kada ništa nije na svome. I najednom te nekako manje strah čak i onda kada se bojiš najviše na svijetu.

I svejedno ti je stoji li svijet ili teče, pomiču li se kazaljke naprijed ili natrag, jer, dok svijet teče ili stoji, ti imaš svoje male vječnosti. Pa najednom ti se opet nekako čini da su kućice opet od čokolade i bombona, makar bile kupljene i na kredit i da umjesto semafora opet stoje divovski sladoledi čak i u trenucima kada ti u 8 ujutro iza tebe trubi cijela nervozna kolona.
Eto, zato tom stranom svijeta o kojoj se šuti i laže da je nema i da ne postoji.
A govoreći s te strane svijeta, citirat ću najdražeg Pjesnika kad kaže: “Razne smo krajeve probali, al’ ovdje stvarno dobro je.” 🙂

S ljubavlju i do čitanja,
Katarina

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *