Nitko ne može proživjeti naše snove bolje od nas samih

runwayfunway

Jedno je u životu prepustiti nekome hoćemo li naručiti slavonsku ili mediteransku pizzu, hoćemo li gledati Real – Barcelona ili Gossip girl ili hoćemo li ići van u štiklama ili ne (ok, oko ovog zadnjeg ipak nema kompromisa, odgovor je samo jedan). Ali sasvim drugi par rukava je prepustiti nekome svoj život kakav smo zamišljali odavno.

Nekome je to kamena kućica odsječena od svijeta i okružena kamenom, kršom, maslinom, muškatlima i mirom, nekome je to penthouse u New Yorku. Nekome je to karijera, nekome obiteljski život, nekome kombinacija. Nekome su to putovanja oko svijeta, nekome putovanja do susjednog sela, nekome ne dalje od vlastite terase. Nekome su snovi žito, zemlja i rijeka, nekome ocean i život brzine Usaina Bolta na 100 metara.

Ali svi imamo zamišljenu fotografiju koju ćemo jednoga dana uokviriti na zidu s nekim dragim. Očekivanja od posla, obitelji i ljubavi. Zamislili smo barem jednom kako će sve to mirisati, kako će se kretati, kako će rasti s nama.

Pa s vremenom odustanemo jer mislimo da je realnost ona koju nam odredi naša susjeda Anka Ankić koja živi dvije kuće lijevo pa pustimo da naš život kakvim smo ga zamišljali do u detalj odživi umjesto nas netko drugi kao da biramo pizzu ili televizijski program.

Što je u životu vrijedno prve crte ako ne to?

Da ne damo da naš život odživi netko drugi tko ga manje priželjkuje baš takvog i tko mu se manje raduje, tko ne zaspi svaku večer zamišljajući do u detalj njegove buduće mirise, pokrete i riječi. Da ne damo da naše snove ostvari za sebe netko drugi tko ih manje zaslužuje i tko ne bdije nad njima i onih teških dana kad su bolesni i blijedi i na rubu.

Da ne damo da onoga koga volimo budi netko drugi tko ga manje treba, tko mu ne bi napravio čokoladni kolač i u svađi, kome srce ne preskoči svaki puta kada na ulici osjeti na nekome sličan miris, tko neće namignuti prema nebu svakog zajedničkog jutra, tko način na koji se smije neće postaviti kao svoju himnu. Da ne damo da naše male zajedničke radosti proživi netko drugi tko im se ni upola ne bi veselio, tko ih ne bi razvukao po stanu kao zastavu. Da ne damo da naša putovanja koja smo oduvijek zamišljali proputuje netko drugi tko iz njih neće udahnuti sve ono što bismo mi, da naše govore održi netko drugi kome će ponestati riječi i tko će ih izgovarati mlako i neuvjerljivo. Tko će ih izgovarati samo zbog aplauza, ni sam ne vjerujući u to što govori.

Sve što možemo odsanjati, možemo i proživjeti jer nitko drugi to nikada neće uspjeti bolje od nas. I nitko drugi to ne zaslužuje više od nas koji smo te iste snove odgajali, oblikovali i mazili. Ako čak i misli da zaslužuje, može samo izabrati hoćemo li skupa pojesti mediteransku ili slavonsku pizzu pa da mu uz tu istu pizzu objasnimo neke stvari. 😉

S ljubavlju i do čitanja, uz slavonsku pizzu,
Katarina 😉

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *