Pjesnik koji nije htio mijenjati svijet, ali je neke svjetove promijenio iz korijena

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Ne sjećam se više je li toga dana, kada sam se prvi puta u osnovnoj školi susrela s pjesmama gospodina Đorđa Balaševića, „gorilo nebo“ nad mojim selom ili je „rešilo nebo da potopi svet“ jer je, eto, “od silnih briga Bog posustao”. Ne sjećam se više čak, kad sam se susrela prvi puta s tim pjesnikom svijeta, ni je li bio april u kojemu „sav se Sombor zašareni“ ili juli, „mesec vruć kada putuje pola nacije“ ili su možda  „srebra decembra“ kovala prsten za nečiji prst.

Ali sjećam se dobro da su nakon mog prvog susreta s ovim  najvećim igračem riječima na svijetu, sve druge riječi najednom zauvijek postale premale.

Srednju školu i studij književnosti provela sam tragajući za velikim piscima svjetske i domaće književnosti jer, ako Đole kojega nema u čitankama i lektirama ovako piše, kako tek pišu oni „pravi književnici“? A svi ti “pravi” književnici su se redali u mom repertoaru – i Dostojevski i Matoš i Ujević i Krleža i Shakespeare i Dante i Boccaccio i Petrarca sa svojom Laurom, i svima njima je falilo nešto. A ja sam redovito vikala da ću, ako ikada budem radila u školi, djeci ispod klupe potajno davati Đoletove pjesme umjesto onoga što ionako ne razumiju. Pa da nauče da „samo da rata ne bude“, da „proći će za tren“, da „sve to dođe na svoje“ i da ljubav možda ne pobjeđuje, “ali je zato nepobediva”.

Đole više nije samo pjesnik, postao je putokaz i institucija, a ja se još uvijek kao malo razmaženo dijete čiju ikonu „uzimaju na nišan“, ljutim kada javnost misli da su Đorđe Balašević samo Ringišpil, Djevojka sa čardaš nogama, Vasa Ladački i razne patetične izjave lažno potpisane čuvenim „Đ.B.“ inicijalima za koje svatko tko poznaje cijeli njegov opus zna da ih on nikada nije napisao.

A Đorđe Balašević nije samo to. Đorđe Balašević su i govori na koncertima o tenisicama u prtljažniku na granici. Đorđe Balašević je i scenarij za dugometražni film. Đorđe Balašević su i knjige koje je napisao. Đorđe Balašević su i neke, složit će se vjerni fanovi, puno teže i ljepše pjesme od onih koje su postale društveni must-have. I unatoč svemu tome, čini mi se da taj čovjek nije ni svjestan do kojih svjetskih razmjera je raširio krila njegov talent, dok on onako skromno stoji na pozornici, „malen s gitarom“, u tenisicama i s jednom rukom u džepu, a znam da bi najradije došao i u trenerci da mu eto, vjerojatno, Olivera ne stavi barem traperice u ruke.

Ponekad mi se čini da mi je Đole trebao doći na kraju, a ne tek „kad sam načela svoj krug“ jer je sve ljestvice u meni i oko mene postavio u neke velike visine pa mi se ponekad činilo da pretjerujem i bi možda bilo u redu malo ipak i pristati i na manje čarobno, na niže, svesti život ponekad na satistiku i brojke. Onda prevrtim film u neke davnije dane. U dane „padeža, teorema i stripova ispod klupe“, u dane kad je „hladni čelik skalpela klizio niz nit brojanica“ i u dane kad su se pojavljivali, ostajali i odlazili neki ljudi koji su „za sva vremena skrili su te negde, duboko u meni“. I znam da bez tih institucija od stihova ništa od toga ne bi bilo isto ili se ne bi ni dogodilo.

A ja eto već 13 godina hodam ovim ludim svijetom nekih obrnutih i meni dalekih vrijednosti i kamo god koračam, nosim njegove stihove u glavi kao molitvu, kao ikonu, kao putokaz i jednosmjernu kartu prema nekom ljepšem i pravednijem svijetu. I na svakoj postaji u tim pjesmama otkrijem nešto novo što prvi puta čujem, a već godinama zbog njega znam. U glazbenoj školi sam otkrila što znači da na „durske akorde se paučina hvata“, u lektiri sam otkrila što znači da je bila njegov „mali verni Sancho Pansa“, a u životu da „sve to dođe na svoje“ i samo se nasmijem, jer je mene to Đole već odavno naučio pa po putu samo sabirem u riznicu dokaze za svaki njegov stih i izgovorenu riječ.

Ponekad se zamislim, što bi bilo sa mnom da se nismo sreli slučajno, kako to i biva s nekim nedokučivo velikim stvarima u životu. Možda bih se danas bavila brojkama, statistikama i nulama na računu. Možda bih voljela neke druge ljude jer bih s ovima koji su ušli u moj život baš zbog Đoleta, se možda „za trenutak mimoišla.“ Možda većina mojih zagrebačkih izlazaka ne bi bila u onom smjeru u kojemu je Balašević night.

Možda bih čitala manje, maštala umjerenije, sanjala preplašenije i tiše. I sve bi imalo neki drugačiji poredak i smisao.

Jer ja više i ne znam drugačije nego tako, s njegovim pjesmama po svijetu. Pa umorna od polemiziranja katkad reći: „Za to baš nemam reči bogznakako pametne.“ Pa kad čujem vječna kukanja i žaljenja reći: „Ako tražiš crva u trešnjama, naći ćeš ga u svakoj.“  Pa kad nešto ne ide, reći: „Ili jesmo ili nismo.“ Pa se nasmijati sama sebi kad se uhvatim u vječnim pobunama spram svijeta i prošaptati si: „Ovo srce bubnja večni tam-tam otpora.“ Pa kad naiđem na sliku nekih dragih ljudi koji iz ovih ili onih razloga više nisu tu kraj desnog ramena, namignuti i prošaptati: „Ostaje mi to što se volimo“. Pa kad vidim naše političare, ne mogu ne pomisliti: “Ludama je milo, a ostale je stid” ili “Ludnica je kanda otključana širom ostala, proverte, molim vas.” Pa kad kažem da ću napisati knjigu, ne mogu da ne kažem da će doći na premijeru i on, dok ću ja stajat „malena s perom“ dok će predamnom na samo meni vidljivom platnu biti prostro cijelo “moje detinjstvo” i dok će predamnom stajati on, vidljiv, “nasmejan  i večan.“

Ja znam da vi, gospodine Đorđe Balaševiću, „niste hteli menjati svet jer vama je i ovaj bio dobar“ i da ste vjerovali da „svet ne možeš pesmom spasti“.

Možda niste spasili cijeli svijet, ali znam da ste spasili cijeli jedan svijet, moj svijet. I znam da ste spasili još puno drugih svjetova iako znam da biste skromno, u tenisicama i s rukama u džepovima otegnuto rekli: „Ma niiiiiisam, koješta“.

„A za svet“, onaj ostali u cjelini, „ko te pita.“ Nakon vaših riječi, dragi gospodine Balaševiću, nisu samo ostale premale i riječi nekih puno većih umjetnika riječi nego što sam ja, a da neće ove moje. Svejedno,  neka ovaj moj tekst bude moj način za reći hvala za 13 godina tijekom kojih mi svijet činite ljepšim, more mirnijim, nebesa prohodnijima. Sretan rođendan, vječni gospodine Balaševiću.

Vi ste čovjek koji je uspio pomiriti, utišati i ujediniti ove naše ratom razasute i udaljene zemlje, sve dok traju vaše pjesme. Vi ste od onih koji ne moraju brojati svoje godine jer će svojim pjesmama trajati zauvijek, skroz dok je svijeta i vijeka. I skroz dok je nas opijenih njima koji se okupljamo ili slušamo sami, u tišini, preturamo ih po glavi i pjevušimo čekajući zeleno na semaforu. Pa ja eto, gospodine Balaševiću, ne mogu ni sada drugačije nego da ovo završim vašim stihovima pa da kažem: „I mater vetru“ dok je tako. „I mater vetru, dok je nama nas.“ I vas. A bit će, uvijek.

P.S. Oprostila sam vam. 😉
Katrin 😉

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *