Drage mame, ne dajte nikome da vas uvjerava da to što radite može raditi bilo tko! Naprotiv, to ne može raditi nitko osim vas!

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

20 i nešto dana. Toliko je moja mama svakoga dana dolazila do bolnice tramvajima i vlastitim nogama. Ono njeno „živila sam u Zagrebu, a danas ne bih ni znala snać tamo“ u sekundi se rasplinulo k’o oblak od sapunice kad nenadano naiđe na santu leda. Put do bolnice je bila usvojila valjda već toliko da bi mogla i danas sastaviti kartu. Kartu za mame koje nisu ni svjesne koliko mogu. Cijena, besplatna. Jer ona ionako sve radi besplatno.

Švercala mi je tih dana juhe. Domaće. Nije više znala kakvu bi napravila, meni, koja sam inače s juhama eto nekako na Vi. Kupovala roza ogrtače i roza spavaćice. Preslagivala pudinge, štapiće i voćne jogurte čas po bojama, čas po abecedi, dok bih ja spavala mirnije tih sati kada je smjela biti tamo.

27 godina. Toliko moja mama radi za nas, za premalih 0 kn i baš nikad se ne žali na tu plaću unatoč svim diplomama za mame koje je do sada pokupila. Kad je primala te diplome, kao i svakoj drugoj mami, orkestar nije svirao Gaudeamus igitur, a rektori nisu održavali završne govore. A njoj su eto, unatoč tim diplomama, najveća plaća naše fakultetske diplome, čokolade s puta, naše male pobjede koje slavi k’o svoje i ovaj tekst na blogu.

Pomislim nekad da bi se takve stvari svim takvim mamama ovoga svijeta trebale pisati u radnu knjižnicu ovako nekako:
*odgojila djecu: 3 puta
*vikala: „Pokrij leđa i ne hodaj bosa“: 4896 puta
*budila se po noći mjeriti temperaturu svojoj djeci:1756 puta
*prešla preko svega: 40578 puta
*voljela i kad je teško: zauvijek
*prešutila kad bi joj na serviranu salatu od rajčice rekli: “A nije bilo zelene salate?”: 4987 puta
*pakirala sendviče, pitala jesi pojeo šta na žlicu, oprala robu, napravila jelo: 698764008 puta
*išla kopati da ne razmišlja da su joj djeca u avionu: 324 puta
*ispunjavala hirove, bila suučesnik u sreći svoje djece: 806578945 puta

I čak i da im neki službenik na šalteru nezainteresirano baci pogled na tu knjižicu i hineći uzbuđenost kaže: „Čestitam, gospođo, zaslužili ste uz ove silne brojke prijevremenu mirovinu koju možete potpisati ovdje“, one bi mu rekle: “Oprostite gospodine, možda neki drugi puta, moram ići nazvati svoju 30-ogodišnju kćer da ju pitam treba li joj što spakirati za put.”

Imam osjećaj da se svi ponekad umorimo. Umorimo se biti dobre sestre. Dobra djeca. Dobri profesori, doktori, vodoinstalateri, glumci, građevinari. Umorimo se biti očevi pa odmorimo barem na sat i pol uz utakmicu pa da možemo lakše opet ispočetka. Ponekad imam osjećaj da se jedino majke ne umaraju nikad. I kad gledaju seriju, imaš ih pravo pitati što ćeš jesti. I kad odu odmoriti, imaš ih pravo probuditi i pitati gdje ti je ona majica (Eno je, oprana, na žici). I kad ideš na put, imaš ih pravo pitati jesu ti spakirale sendvič. I kad cijeli svijet okrenu zbog tebe za 360 stupnjeva, imaš ih pravo pitati jel nisu mogle za još barem dva stupnja. A nisu dužne. Nisu dužne voljeti nas i kad sve radimo krivo.

I onda kad su ljute. I onda kad su umorne. I onda kad im se spava. I onda kad su bolesne. I onda kad smo nezahvalni. I onda kad se svijet raspline k’o onaj već spomenuti oblak sapunice kad naiđe na santu leda. I ponekad ne shvaćamo da bi se ona četiri zida kuće raspala k’o kula od karata da ih ona ne pridržava jednom rukom, dok drugom miješa ručak, trećom pere robu, četvrtom pakira sendviče za put, petom te zove na mobitel da te pita kako je bilo na ispitu, šestom pegla, a sedmom susjedi daje zelenu salatu koje joj je previše izniknulo u vrtu ove godine.

Sretan ti tvoj dan, draga mamita! I svim vama dobrim mama ovoga svijeta koje od male djece koja plaču i jedu pijesak, uspijevate stvoriti velike ljude koji stvaraju, grade, smiju se, pomažu i ne boje se ni plakati ni voljeti. Ne preostaje mi ništa drugo nego nadati se da ću i ja jednoga dana biti sposobna ne umoriti se od vikanja nekom svom da pokrije leđa, da ne hoda bosih nosu i mokre glave i da sam mu ostavila ručak u frižideru.

Da ću biti u stanju nekog svog voljet svakoga dana, svakoga trenutka i svake sekunde, čak i onih trenutaka kada svijet podrhtava. Možda smo ponekad razmaženi, nezahvalni i treba nas pošteno prodrmati i probuditi nas iz sna u kojemu nam se čini da su svi dužni voljeti nas pa tako i mama.

Ali, ma koliko godina imali, nikada ih neće biti previše za staviti ruku u vašu ruku kad je teško zaspati. Za sklupčati se kraj vas kad je svijet nepravedan. Za nazvati vas da vam kažemo što se dogodilo. I za voljeti vas čak i onda kada to ne budemo znali pokazati ni izreći.

Možda ćemo ponekad zaboraviti što ste nam u nedjelju napravile za ručak ili da ste nam i ovoga tjedna oprale četiri veš-mašine robe. Ali nikada nećemo zaboraviti koliko sigurno se u ovom svijetu osjećamo samo zato što imamo vas na svojoj strani.

Sretan vam vaš dan! Ne dajte nikome da vas uvjerava da to što radite može raditi svatko! Jer, naprotiv. To što radite, ne može raditi nitko na ovome svijetu, osim vas!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *