Kada se organizam navikne na bolje, shvatiš da je sve ono prije toga bio samo dobar izgovor…

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Nemojte sada odmah zakolutati očima i ugasiti tekst, a moj blog staviti na crnu listu odmah tamo pored stranica „Misliš da si princeza? Makni se da prođe kraljica“ i „Svi mi koji volimo nekoga na K,L,T,S,A ili E“.

Ovo nije jedan od ONIH tekstova u kojima vas uvjeravam da trebate početi konzumirati sastojke za koje, ne samo da niste nikada čuli, nego biste po imenu rekli da su neki tipfeleri i da ono gdje piše „chia“ se garant misli na pjevačicu Siu. Neću vas uvjeravati ni u to da morate trčati po kvartu dok se ne obistini ona: „Povratio jesam, kondiciju nisam.“

Da se razumijemo, ja sam od onih osoba kojima je do nedavno najveći domet zdrave hrane bilo uvjeravanje da je čokolada zapravo salata ako ju narežeš na kockice kao npr. mrkvu ili naribaš kao npr. kupus, a vrhunac tjelovježbe bio mi je hod u petama po gradu i šetnja do trgovine po čips dok traju reklame na televiziji. Nisam ni sada, naravno, Renata Sopek jer da me netko vidi kako vježbam, vjerojatno bi se krstio lijevom i desnom jer mi je možda noga pod krivim kutom i glava tamo gdje treba biti ruka.

Revolucija prema zdravijoj prehrani počela je više iz dosade, uvođenjem cijeđenog soka od naranče i limuna 3-4 puta tjedno jer u vrijeme ispita sve je zabavnije od učenja. Da, u početku je kiselo i imaš facu kao da si upravo prelistala svoj ljubavni inboks od prije 7 godina, ali ja sam od onih koji su probali i liznuti led kao djeca da vide jel se stvarno jezik zalijepi.

Nakon nekoliko tjedana, organizam je, sretan i odmoran zbog povećane količine vitamina, tražio i puno povrća uz svaki obrok. Mislim, meni je meso nerijetko bilo salata, a glavni izgovor za to što mi se ponekad ne da pripremati salatu jer nemam vremena mi je bio: „Nisam ti ja zec da jedem travu, he he he he.“ Nisi ti zec, mala, ali strefit će te srce, tlak i četiri raka ako tako nastaviš, he he. He he. Nakon dodatnog uvođenja povrća i voća u dnevne menije, čokolade i čipsevi su toliko pali u neki sasvim drugi plan da mi se onaj mali s Kinder čokolade može smiješiti u nedogled, ali ne bih više za doručak pojela tu „brzo i fino“ čokoladu taman da je iz ruke maznog Macita Arcaoglua bez majice. Ne zato što forsiram, nego jednostavno zato što se organizam počeo navikavati drugačije.

Nakon svega toga u meni se sve češće počela javljati mala Renata Sopek koja me jutros potaknula da se vratim vježbanju i da trčim po kvartu i jedem banane. HALO, RENATA??? PA JA ČAK NI NE VOLIM BANANE!!! I zaista, banane nisam jela do nedavno, a sada u torbi umjesto čokolade nerijetko imam bananu. Doduše, još uvijek ju ne jedem u javnosti ni uz kontakt očima s drugim ljudima, ali ju jedem.

Organizam navikneš na to da mu onaj mali s Kinder čokolade dok čekaš red na blagajni govori: „Uzmi me, znam da znaš da je to samo marketinški trik da me kupiš dok čekaš red na bagajni, ali uzmi me, jesi vidjela kako danas izgledam, a? Ajde jednu za doručak. Brzo i fino. Tako ćeš i ti izgledat kao ja ako budeš konzumirala Kinder čokoladice.“ Ali ne, nećeš, jer nećeš ni doživjet njegove godine ako ćeš doručkovati Kinder čokoladice.

Nije ovo ni stvar estetike, mene Kinder čokoladice srećom ne debljaju, samo sam htjela podijeliti sa svijetom iz prve ruke, od potpunog laika i neznalice, to da ne postoje „voćni tipovi“ ni „čokoladni tipovi“, onakav si tip na što navikneš organizam, a u velikoj većini slučajeva, sve ostalo samo je izgovor.

Onda će čak i ono: „Što ima za desert? – Ima jabuka.“ izgledati ponekad i prolazno jer ti voće s vremenom stvarno postane desert.

Da, u početku te bole mišići, neizbježno je. Da, i cijeđeni sok od naranče i limuna je nekad malo prekiselkast za tvoj i moj i vjerojatno svačiji ukus. Da, nekad je lakše jednostavno popiti kavu nego otrčati tri kruga oko kvarta i popiti vitaminsku bombu.

Stvar je samo u tome da tijelo treba naviknuti.

Da se razumijemo, neki dan sam jela hamburger. I jest ću ga opet. Pojest ću i Kinder čokoladu s koje mi se onaj mali veselo smješka. Ali ne svaki dan. Ne ni svaki tjedan. I ne, neću vježbati svaki dan, možda ću ponovno vježbati za mjesec dana. Da, imat ću i krize i padove i uspone.

Ali činjenica je da zdravi način života mora biti stvar svjesnoga izbora. Ne postoje osobe (ili ih je jako malo i to vjerojatno nismo vi i ja, ma koliko se to ponekad činilo kao dobar izgovor) kojima je suđeno živjeti zdravo ili nezdravo ili su za to predodređeni. To biraš sam, potpuno svjesno. Činjenica je da moj organizam, koji je nekada pod brzo i fino nerijetko ubrajao čips, pizzu i burek, sada pod brzo i fino ubraja zobene pahuljice s bananom i sjemenkama ili salatu od piletine, mozzarelle, rajčice, avokada i krastavaca. I da, znam da je najlakše na ovo cinično komentirati: „Mršava? Ne, hvala, ja ću burek, he he he he he he.“ To i ja kažem kad mi se ne da peglati, da je super biti u pogužvanoj majici. Nije. Samo sam ju lijena ispeglati.

A ovdje ne pričamo o estetici i izgledu.

Pričamo o zdravlju koje naplaćuje danak za svaku pretjeranu konzumaciju čipseva, čokolada, pizza i bureka. Pričamo o zdravlju koje, kada kreće vraćati istom mjerom, neće te doći spasiti ni onaj mali s Kinder čokolade, ma koliko ti se vječito onako obećavajuće prijateljski smješkao.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *