Pismo samoj sebi

 

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Draga Katarina!

Ugasi programe, tekstove, komentare, kronike, debilizme, crnjake i huškanja protiv svijeta koja te uvjeravaju da nepovratno tonemo k’o brod bez kapetana koji je pobjegao prvi čim mu je nosnice zahvatio dah propadanja.

Ugasi sve što te obavještava da je muž ubio ženu na terasi dok je ispijao koktel u ljetno predvečerje k’o da ubija i otresa dosadnog komarca. Ugasi komentare susjeda o tome da ne znaju što mu je bilo, da je inače bio fin, da je uvijek pozdravljao na ulici i da baš nikada nisu čuli ona razbijanja tanjura i lupanja šakom o zid.

Ugasi sve što te podsjeća na to da i političari i Amerika i susjedi kradu od tebe, mene i od vlastitih majki koje su ih prvi puta uzele u ruke misleći da su od svog tijela otkinule samog anđela Gabrijela, donositelja nekih dobrih i spasonosnih vijesti.

Ugasi statistike o tome koliko ljudi boluje od one teške bolesti koju su nazvali po raku, koliko tableta dnevno će ti trebati u starosti, koliko se ljudi s tvojim fakultetom hladi lepezom na burzi. Ugasi statistike o tome koliko brakova se svaki dan raspadne kao ogledalce koje isklizne iz ruke na pod i sve što ostaje su razbijeni komadići koje više nitko nikada neće moći sastaviti u smislenu cjelinu koja ne poznaje ožiljke i tragove raspadanja.

Nek’ su i istine, ali ti ugasi i idi svojim putem.

Bez sekunde zastajanja.

Jer te truju, jer te uče da nema smisla ustati ni na dvije zdrave noge i da nema smisla boriti se ni zdravim razumom, da nema smisla graditi ni dvjema zdravim rukama. Da nema smisla voljeti i da srce imaš samo da kuca. Da si u svijetu u kojemu je plemenito patiti i gladovati i da si prava sretnica ako imaš dovoljno za pokriti režije i platiti mjesečni najam za ona iznajmljena 4 zida u kojima ne znaš što bi prije pokrpala – kraj s krajem, namještaj koji je u raspadu, zidove koji pucaju ili brak koji se raspada jer je najednom šav po kojemu je sve teklo glatko, počeo pucati.

Pa popali oko sebe, k’o mirisne svijeće, vijest da je neko naše dijete postalo svjetski prvak iz matematike. Da je susjed pomogao susjedu. I ne čitaj komentare jer u njima piše da je garant to napravio iz vlastite koristi. Ne otvaraj komentare. Susjed je pomogao susjedu. Točka. I divota.

Pa posloži oko sebe k’o bedeme za obranu od svijeta i loših vijesti, one ljude koji te svake sekunde bez razmišljanja spašavaju onih trenutaka kada život krene biti život sa svim svojim hororima i tamama. One ljude koji imaju sluha, trepavica i ramena za svako tvoje dođi i prođi, letim i padam, hoću i neću, bi i ne bi, mazi i mani. Koji vjeruju da možeš još jedan metar bliže oblacima i to bez glavobolja jer nisi se za glavobolje rodila.

One ljude čija ljubav stoji pri kraju skale raspona „koliko me voliš od 1 do masirat ću ti stopala i onda kad si raščupana i pokisla i prljava od kečapa i kad bi nešto, a ne znaš šta.“

Popali oko sebe k’o zvijezde vodilje one ljude koji guraju tvoje snove onih sekundi kada bi ti radije odspavala pa spavate naizmjence da ih održite budnima. One koji zakrile tvoje vatre rukama da se ne gase onih trenutaka kad je oluja i kad puše i kad je hladno i kad je zima.

Postavi oko sebe k’o bedeme i kule, ponosne, nepoljuljane i čvrste, one koji na tvoje limune donesu tekile, na tvoje Himalaje postave zastave dok stoje ponosniji zbog tebe nego ti sam i dok gurkaju one do sebe laktom i ponosno šapuću: „Jesi vidio, to je moja.“ Jer džabe limuna i Himalaja ako nemaš nekoga da ih obilježi tekilama i zastavama.

Pa popali oko sebe kao baklje vijest da je žena postala direktorica firme i ni ne usudi se pomisliti da je to postala preko četrdeset i osam kreveta nego jer govori šest stranih jezika, jer ustaje u 5 ujutro, jer se žrtvuje godinama da bi netko iza ekrana iz fotelje ostavio zlobni komentar jer je vidio da to svi rade. Tko nas to uvjerava da je to jedini način? Tko to svako dobro zaprlja svojim prljavim rukama i jezikom k’o da u inat razmazuje kupine po bijelim haljinama netom sašivenima.

Pa podigni oko sebe kao bijele zastave one ljude i one ideje koje ti jednim pokretom prsta razvuku usne u osmijeh i rašire ti krila toliko široko da shvatiš da možeš preletjeti sve oceane, vulkane i tišine i još uvijek ćeš imati gnijezdo u kojemu je sigurno i onih trenutaka kada okolo divlja oluja.

Pa kreni u dan. I kreni u život tako, vjerujući da na svako zlo dolaze tri dobra, na svaku lošu osobu četiri dobre.

Možda ćeš djelovat naivno i ludo, dok će oni pametni odmahivati rukom misleći da ne znaš što se događa u svijetu, koliko milijardi kuna smo u minusu, koliko milijuna ljudi smo u minusu, koliko crno nam se piše ako pobijedi ovaj ili onaj. Ti samo prođi. Bez zastajkivanja. Jer po tome ćeš već znati da vi ionako ne pripadate istom svijetu.

S ljubavlju,
Sretniji Dani!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *