Drago Matošević: Slikar koji kistom ispisuje priče, a u slobodno vrijeme liječi sportaše koje su otpisali i najveći stručnjaci

runwayfunway

Po ulasku u atelje slikara Drage Matoševića, dok su u pozadini svirali stihovi „živote, dobar ti dan“ i dok je gospodin Drago sjedio za svojim slikarskim platnom nonšalantno odmjeravajući nedovršeni portret Jacka Nicholsona i povlačeći poteze kistom kao da radi nešto sasvim lagano, više kao da nisam bila sigurna pjevuši li spomenute stihove Gibonni iz neke audio vrpce ili možda Jack Nicholson s platna. Toliko živ i stvaran da mi se činilo da prigodnim spomenutim stihom odaje zahvalu i počast svom tvorcu koji ga je s platna uspio prenijeti u stvarnost toliko uvjerljivo da sam osjetila potrebu odmahnuti rukom jer nisam naučena na dim cigarete, a Jack je baš otpuhivao u mom smjeru.

Nakon što sam se uspjela suzdržati od tjeranja dima, gospodin Drago nas je proveo kroz atelje, a ja bih povremeno dotaknula slike rukom kao nevjerni Toma, ne bih li se uvjerila da se radi o slikama, a ne o komadu stvarnosti. Ne bih li se uvjerila nije li barem konjska griva na slici naljepljena nekim meni nevidljivim ljepilom, nije li lice žene na tom istom konju tek fotografija, a ne slika.

Za crtanje sam inače nadarena toliko da jedva uspijem izvući liniju tušem na očima, a da pritom ne izgledam kao panda. Pa nisam znala u ateljeu gospodina Drage kako se nazivaju određeni potezi kistom, koliki omjer boja je potreban za određenu nijansu ni pobrojiti slikarske tehnike abecednim redom. Ali znam da sam vidjela pejsaže toliko stvarne da mi se činilo da, dok ih gledam, osjetim onaj poznati miris svog sela, čujem tišinu, spori protok vremena i vidim konje s očima pomalo umornima od ljudi. Znam i to da sam vidjela u očima naslikane Audrey Hapburn onu beskrajno nježnu, gracioznu i elegantnu ženu u čiju neodoljivu šarmantnost i ženstvenost sam se zaljubila još odavno, gledajući Doručak kod Tiffanyja. Znam da sam vidjela prkosnu razigranost i bezbrižnost u očima Marilyn Monroe koja me u sekundi podsjetila na njenu čuvenu izjavu: Nije me briga za novac, samo želim biti predivna.

Nisam znala nabrojiti slikarske tehnike, ali znam da sam vidjela u portretu Angeline Jolie onu snažnu, odlučnu i borbenu ženu zbog koje smo svi željeli biti Lara Croft u kožnoj opravici, s kosom u pletenicama i s lažnim pištoljem svezanim oko noge bar na jedan dan ili sat. Vidjela sam joj u očima ženu iz onih sretnijih i hrabrijih dana dok još nije zaratila sa životom. Ili život s njom. Vidjela sam ženu, čvršću od planine, koja još ni ne sluti da će jednom pogubiti u borbi sa životom barem pola te hrabrosti. Dobro, i ženu koja nam je svima ukrala Brada Pitta. Ženu koja mi priča da ne dam nikome da me uvjeri da žena istovremeno ne može biti i borbena i elegantna.

Nisam im vidjela samo lica, vidjela sam im karaktere i duh. Vidjela sam im stavove i sudbine. Vidjela sam im odlučnosti i borbe. Pričali su mi priče. Ne vjerujem da postoji slikarska tehnika za to. Postoji samo ljubav prema onome što radiš. Postoji samo sposobnost prenijeti na platno kistom puno više od tehnika, oblika, poteza i boja. Postoji samo sposobnost udahnuti svojim djelima dah stvarnosti i dubine, učiniti ih živima, opipljivima i stvarnima. Dati im sposobnost da pričaju svoje priče.

Nakon što je gospodin Drago tatu i mene posjeo na terasu s pogledom na Savu i servirao nam svoj uvježbani najbolji kapučino za čiji pripravak vam trebaju cijeli tutorijali, uvjerila sam se da lokalni superheroji još uvijek postoje, samo što za to ne dobivaju javna priznanja. Dobivaju ovakve tekstove po blogovima, ako je to neka utjeha. Kada gospodin Drago odloži svoje kistove, trenira bez ikakvih novčanih naknada skupine muškaraca i žena raznih dobnih i rodnih kategorija, imajući na umu i one koje mora čekati do 20h dok se ne vrate s mise. Najfascinantnije od svega, vraća na terene i u reprezentacije ozljeđene sportaše koje su i najveći doktori i stručnjaci svrstali u ladicu pod slovo N kao “nemoguć slučaj”. U pauzi od svega toga napravi veliku većinu namještaja za svoju kuću, ukrašava svojim slikama zidove poznatih faca, ima samostalne izložbe po europskim gradovima i prati svog sina po utakmicama pri čemu je jedan od onih najponosnijih roditelja koji gurkaju laktom onoga do sebe i govore: “Ovaj je moj”. Vjerujem da bih saznala još štošta da se muškarci na terasi nisu u nepovrat zapričali o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu s tolikom iskrom i žarom da ih nisam imala srca prekidati s obzirom na to da sam otprilike među onima koji nisu sigurni kaže li se korner ili kornet.

I dok mu strani akademski umjetnici prorokuju da bi istoga trenutka postao najbogatiji i najpoznatiji londonski slikar samo kada bi se preselio u London, a ja ga na to pitam što čeka, gospodin Drago uz smijeh odmahne rukom. Jer prvo mora otići gledati jednoga sina kako zabija golove Dinamu, zatim mora trenirati drugog sina, podržati trećega, izliječiti neizlječive sportaše koje su otpisali i najveći stručnjaci, održati besplatne treninge skupinama muškaraca i skupinama žena koje čeka da se vrate s mise, napraviti namještaj za svoju kuću, a zatim sjesti na svoju terasu u prvi red do Save i otpiti gutljaj svog kapučina.
A London?
Ma London neka čeka…

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

runwayfunway

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *