More s lijeve strane

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Kad sam bila mala, od moje druge godine, mama bi nas svo petero danima pakirala za more, tjednima zapisivala podsjetnike, podsjetnike za podsjetnike podsjetnika i lijepila ih okolo po kući da ne zaboravi ponijeti: novce, robu, kremu za sunčanje, češalj, 5 četkica za zube, torbu, muža, živce, strpljenje, djecu i to po mogućnosti da ne zaboravi niti jedno od nas troje.

I sve bi to uspijevala popakirati u jednu jedinu ogromnu torbu (osim muža i djece), a ja se i dan danas pitam kako jer ja ni samo svoje stvari ne mogu popakirati u takvu istu jednu ogromnu torbu, bez da pogledam 48 tutorijala o tome kako spakirati cijeli ormar u jedan jedini kofer. Jer trebam 48 pari cipela za 5 dana iako imam samo jedan par nogu i trebam i onu haljinu koju sigurno neću obući, a trebam i 4 rokovnika iako mi je jedina obaveza tih dana pocrnjeti.

Nakon što bi se prije puta posvađali, kako to u svakoj zdravoj obitelji biva, jer je jedno zaboravilo uzeti vodu, drugo je zaboravilo skinuti pidžamu, treće je drugom uzelo majicu, prvo je drugom sjelo na glavu i ine vratolomije, krenula bi vožnja autom. More bi se činilo na drugom kraju svijeta i morali bi odspavati tri runde da dočekamo tatino: “Sad će nakon ovog tunela s lijeve strane more.”

Pa kad bi izišli iz tunela, s lijeve strane bi se plavilo, ne znaš je li nebo ili more, i blještilo pod suncem kao što ni jedno zlato ni srebro kasnije nije.

Čini mi se da to i u životu tako, nakon svakog tunela zabljesne neko more, nakon svakog mora opet neki tunel i tako u krug, a treba ti i jedno i drugo da sretno stigneš tamo kamo si se zaputio. I dugo mi nije bilo jasno tih godina postoji li što iza tog blještećeg plavog beskraja osim još malo beskraja i možda mjesta na kojemu sunce spava kad ga nema.

Sad putujemo do mora uglavnom jedni bez drugih jer teško usklađujemo rasporede, obaveze i život. I nitko od nas troje nije naslijedio maminu pedantnost oko pakiranja, ali ja se uvijek sjetim njenih bilježaka polijepljenih po svakom kutku kuće i podsjetnika za podsjetnike kad, kao i ovaj puta, shvatim sa sam zaboravila osnovne stvari. I uvijek se, u onom tunelu prije mora sjetim tatine: “Sad će more s lijeve strane.”
Jer eto, štošta se mijenja, ali neke stvari baš zauvijek ostanu iste.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *