Što bi napravio da saznaš da imaš još samo 24 sata života?

katarinamarjanovic_runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Što bi napravio da te neke više sile odvedu danas u one neke svoje odaje i prstom ti pokažu onaj neshvatljivi red odlaženja koji nema baš nikakve veze s godinama, statusima, imovinskim karticama ni rodbinskim vezama. Što bi napravio da vidiš prema tom rasporedu da si tu na zemlji još samo 24 sata?

Bi li se usudio voljeti naglas onu budalu zbog koje ti srce preskoči kad vidiš da nad Zagrebom bijesni oluja, da hara požar nad Kornatima ili da su poplave u Slavoniji, a ti se hvataš za mobitele, teletekste i ekskluzivne vijesti da vidiš i najmanji znak da je dobro i da diše još uvijek. Da diše dovoljno daleko da se tražite na ekranima samo određenih datuma i dana i dovoljno blizu da misliš da ćeš završiti u ludnici ako pod hitno ne naiđeš i na najmanji znak da je na sigurnom. Ili bi ti bilo toliko teško prevaliti preko usta, tipkovnica ili papira to malo-veliko „oprosti“? Bi li ti inat, ego i ponos bili veći od  ta 24 sata?

Bi li stao pred svijetom u čvrstom raskoraku i podignute glave pa zagalamio da ćeš to malo vremena što ti je ostalo živjeti samo po svome, ni po jednom drugom zakonu moranja ni bapskom pravilu iz 1798. godine? Bi li rekao tom istom svijetu da ćeš bezuvjetno živjeti samo po svojim željama po kojima su se odavno nataložili teški slojevi prašine i koje si pospremio negdje pod krevet još onih dana dok si ondje odlazio maštajući da si u Australiji, na nekoj toplijoj strani svijeta? Ili te tvoje želje ne bi stale u posljednje 24 sata samo zbog toga što bi mislio da su sve oči ovoga svijeta uvijek uprte baš u svaki tvoj korak?

Screenshot_2017-08-19-15-46-38

Bi li okupio drage ljude za koje danas nisi imao vremena jer si morao oprati suđe, jer si morao odgledati seriju, jer si morao odspavati, jer si morao isključiti svijet, jer si mislio da će ti uvijek bezuvjetno biti nadohvat ruke dok ih stavljaš na čekanje? Ili bi ih ukrao sve redom usprkos svim svjetskim vojskama, postrojio ih oko sebe onako kako su ti i u srcu postrojeni i odveo na put oko svijeta ili makar u vlastito dvorište na ono sjedenje u travi i nerazmišljanje o lošem, na prebiranje onih uspomena koje ti usne razvuku u osmijeh, ruke na zagrljaj, a srce ti pretvore u svemir od karamele koji se smije glasnije, voli jače i usudi se hrabrije. Ili ti dragi ljudi ne bi stali u ta 24 sata jer bi trčao povlačeći za rukav one koji nisu tvoji i nikada to nisu ni bili?

Bi li plakao, bi li vikao da je svijet loš, bi li se zatvorio u sobu i prespavao ta posljednja 24 sata baš kao da ćeš ih imati još milijun, bi li se ljutio na svijet, bi li se predao? Ili bi živio ta 24 sata najbolje što znaš, proživio u njima više nego što si proživio cijeloga života kilaveći sa svime i vičući – Sutra ću.

Bi li ta zadnja 24 sata travu vidio zelenijom, sunce sjajnijim, bi li ti more mirisalo jače, bi li ti stisak ruke značio cijeli svemir, bi li ti tuđi smiješak u prolazu bio dovoljan da kažeš da je današnji dan bio dobar, bi li se nasmiješio i priznao – Reći ću ti nešto, svijete, ovako među nama, puno si bolje mjesto nego što se priča…

I znam da bi ti u ta samo 24 sata stalo to sve. Znam da bi stigao i prišuljati se nekom dragom iza leđa s buketom cvijeća. I smijati se toliko da te čuju do Australije i da susjedi zovu policiju zbog galame koju si napravio ničim drugim nego svojim smijehom. Pa kad policija dođe, smijao se još jače, toliko da bi se i oni smijali skupa s tobom kad bi u prijavnicu napisali – smijao se glasno odavde do Australije. 

I stigao bi i reći cijelom svijetu sve što si oduvijek htio. I stigao bi i raditi ono zbog čega ti srce prekoči. I volio bi hrabrije. I radio strastvenije. I svijet bi mirisao sasvim drugačije. I svijet bi bio sasvim ljepši. Sasvim ljepši nego što se priča. Puno bolji nego što uopće možeš zamisliti da može biti. Tek tada život bi bio život, onaj za koji smo rođeni, a kojega se ne usudimo živjeti. Pa što ne živiš tako kad možeš i znaš, budalo jedna? Tko ti je to rekao da nisi sposoban, da ne znaš, da si predebeo, da nisi dovoljno lijep ni duhovit, da je život za neke druge? Živi samo. Nije život znanstvena fantastika. Ako razbiješ – pokrpat ćeš, ako se slomi – sastavit ćeš, ako padneš – ustat ćeš, ako ostaneš bez ičega – izgradit ćeš ponovno, baš kao što si i prije toga, ako boli – proći će, baš kao i milijun puta do tada. Pa živi samo tako baš kao dajoš samo 24 sata imaš. Cijeli život.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *