Možda jedino što nam ostaje je da odlaske i slomljena srca pretvaramo u umjetnost?

runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Žao mi je nekad i nas ljudi kad nas bace u ovaj svijet, kako Đole reče, bez priloženog uputstva za upotrebu. Žao mi je nekad što se na ljudima, a posebno na onima dobrima, testiraju parametri i rasponi, k’o na pokusnim kunićima, najniže i najviše granice boli i ljudske sposobnosti izdržavanja ovog puta što ga nazvasmo život.

Granice čije krajnje parametre katkad iskusiš u jednom jedinom danu, k’o da se netko igra i bilježi u tablicu u bijeloj kuti i laboratorijskim naočalama jel možeš izdržati još jednu mjernu jedinicu boli više i zakreće neki nevidljivi kotačić prema gore. Prema gore, postupno, imajući u vidu da ne pretjera, ali i da ne potegne manje od one krajnje granice koju možeš izdržati.

Žao mi što nam nitko nije rekao pred kojim ljudima i situacijama ne treba zadrhtati baš nikad, žao mi što zakoni odlazaka i dolazaka nisu pravednije postavljeni negdje tamo gore i što su jedine utjehe one da iz toga izlazimo kao jači i bolji ljudi kad bi zbog tih istih ljudi ostao slab zauvijek, samo da ostanu još koji dan, još koju godinu da vide tvoje diplome i korake nekih tvojih pa nek ostaneš slab i glup za 12 života. Samo nek’ su tu. Recite mi – gdje se potpisuje to, da potpišem, sada i odmah?

Žao mi je nekad i nas ljudi, ma kakvi često bili, što nas život kroji takvima, što onaj što je težak možda je od nekih sasvim ljudskih razloga težak.

Možda jedino što nam ostaje je da odlaske i slomljena srca pretvaramo u umjetnost, što god ona za koga bila. Ako je to neka utjeha? Možda jedino što ostaje je da od smjehova napraviš amajlije, od uspomena male ikone koje ne blijede i koje i godinama kasnije u sitne sate prizoveš tako da im osjetiš miris koji ni jedan Saint Laurent ne može pokriti i nadjačati kad se zavuče pod jastuk i u džepove kad je u očima kiša.

Možda nam zato i nije nitko dao uputstvo za upotrebu. Jer sa ovim životom možda i nije drugačije, nego izgurati samo po svojim uputstvima pa voljeti gdje ti se voli, zastati gdje ti se zastaje, nestati gdje ti se nestaje. Jer ni dvije iste tuge, ni dva ista smijeha, ni dvije iste sreće nema. Poštedi živote, gdje god možeš, sačuvaj i uspori. Pa nek’ ostanemo i gluplji i slabiji i neznalice o tome kako je kada boli da disati ne možeš. Pokaži nam samo gdje da potpišemo, sada i odmah.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *