Koji je tvoj izgovor da ne razgrneš sve oblake što smetaju i nađeš neko svoje svjetlo?

katarinamarjanovic_runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Vozim se danas vlakom i vidim na stanici čovjeka, ne moraš biti doktor House da zaključiš da je slijep. Vidim i ženu kraj njega, pomaže mu ući u vlak, drži ga za ruku, učini mi se da se znaju i da su uhodani, da ovako ulaze u vlak već desetljećima. Kasnije igrom slučaja sjednem kraj njih i čujem njihov razgovor, pita ga odakle je i opet ne moraš biti znanstvenik da shvatiš da se ne znaju i da onaj maločas uhodani ulazak nije ni približno uhodan.

On sjedi prekoputa, na očima ima crne naočale i u rukama drži štap. Gleda u nepomičnu, nama nevidljivu točku svoga mraka. Priča kako je iz Dugog Sela i sam putuje vlakom na posao svakoga dana i tako već punih 9 godina.

Slušam ga, ja koja sam lijeno pobjegla na kavu od knjige, koja sam na marginu stavila podatak da moram predati kolumnu večeras i koja sam danas prespavala tri alarma, a ispiti mi se trenuno čine kao Treći svjetski rat koji je na pomolu i koji prijeti apokalipsom.

Slušam ga i gledam ga i razmišljam koliko ni svjesni nismo u kolikoj smo prednosti što imamo zdrave ruke, noge i oči, što ne živimo u vječnom mraku iz kojega je svaki korak što ćeš ga napravit na ovome svijetu lutrija jer nikada ne možeš vidjeti hoćeš li zakoračiti u provaliju ili na zvijezde.

Slušam ga i razmišljam o ljudima koje viđam po novinama, koji bez ruku rasturaju tenis, o ljudima koji bez nogu osvajaju medalje u trčanju na sto metara, a ja sam u gimi na tjelesnom te sate najrađe markirala.

Slušam ga i razmišljam o tim ljudima koji su svoje najveće nedostatke pretvorili u svoje najveće prednosti, k’o za inat ovom ludom životu koji ne da ih ne može zaustaviti, nego su mu uzeli sve medalje ovoga svijeta i ostavili ga u utrci zvanoj Život kilometrima iza sebe. Sramota me u takvim situacijama što sam nekad umorna, što mi se nekad pored zdravih očiju, nogu i ruku ne da sjest na vlak. Sramota me nekad jer nam se spava, jer nemamo snage uzet stvari u svoje ruke.

I nemojte mi više nikada, ali nikada na ovome svijetu i u ovome Životu reći da postoji nešto što se ne može. Nemojte mi nikada više reći da nam je teško ni to da su tame tu da nas progutaju kad su tu da ih razgrneš i nađeš neko svoje svjetlo. Kad su oblaci tu da ih razmakneš nogama, rukama, uspomenama, zagrljajima, smjehovima i srcem velikim odavde do Mjeseca, kad ga već imaš. Pa razmakni onda te oblake i eto ti sunca. I nemojte mi nikada više reći ni to da za Život trebaju određene proporcije, određena boja kose i očiju ili određene godine. Ako ni zbog čega drugog, onda iz poštovanja prema tim ljudima. Jer za sretan Život dovoljno je samo jedno srce, veliko odavde do Mjeseca, koje gori dovoljno jako da otjera sve tame. Jer takvo srce privući će u Život baš sve što mu treba. I kada ga pitate, neće, unatoč svim tamama ovoga svijeta, imati pojma što je to tama.

katarinamarjanovic_runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

katarinamarjanovic_runwayfunway_runwayfunwayfashion_runwayfunwayootd_runwayfunwaystyle

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *