Život me naučio da ne moram uvijek znati kako će se nešto dogoditi i da je ponekad dovoljno samo napraviti korak

_20180529_193528-01 (1)

Jedna od najvažnijih, najkorisnijih i najolakšavajućih stvari koju sam do sada naučila je ta da u bilo kojem segmentu života apsolutno pojma ne moramo imati kako će se nešto dogoditi. I da ponekad samo treba napraviti korak pa – Bože, pomozi. Prvi, treći, peti, deseti, ako treba do milijuntog. Jednom ćeš nagazit na neku stazu “koja vodi u tvoj dom”.

Da mi je netko dao papir i olovku i rekao: “Evo, napiši mi kako ćeš doći do toga ili tih”, ja bih uzela taj papir i olovku i iz dosade nacrtala drvo, pticu i haljinu ili napisala na njega post za Instagram ili blog, to mi je još nekako najlogičnija opcija. Jer sam shvatila do sada, što da planiram život stoljećima unaprijed kao da sam s Marsa pala pa ne znam već da se sve okrene dok si reko Instagram.

_20180530_094503 (1)

(Photo: Instagram: https://www.instagram.com/katarina__marjanovic/?hl=en)

Nisam od tih formalnosti iz jednog jedinog razloga, jer sam naučila da me život može iznenaditi lijepim stvarima i zaokretima koje ni u najluđim snovima ne bih tako skombinirala ma koliko papira ispisala, ma koliko računica podvukla i ma koliko statistika prokucala.

Pa pustim da teče. Bit će, u hodu ću, doći će, past će s neba, riješit će se, sve se dosad riješilo, imam glavu i zdrav razum da nešto smislim ako bude trebalo. Do sada se pokazalo kao i više nego dobra opcija.

Naučilo me i da nema savršenog trenutka. Da nema jedne boli, bila bi neka druga. Da nema nekog nedostatka vremena, bio bi neki drugi. Da nema neke krize, bila bi neka druga. Da nema nekog bezdana, bio bi neki drugi. Uvijek je nešto. Uvijek je nezgodno.

Gledam ove fotke s mora od neki dan i padne mi na pamet kako me je ekipica kad sam se izležavala kod sestre na bazenu u Istri prije točno godinu dana zezala kad ću ja nju sa svojim blogerskim poslom vodit na more u kuću s bazenom. Ja rekla: “Nagodinu.” I da se razumijemo, apsolutno sam blefirala. Ali točno godinu dana nakon toga, tu smo gdje smo nas dvije, na moru u Istri u kući s bazenom, o blogerskom poslu.

A da si mi dao papir kako će do toga doći, ja bih ti na njega prosto seljački nacrtala drvo, pticu i haljinu. I to pticu onako ko broj 3 jer ne znam bolje. Da se razumijemo, kao da ja ne znam te neke male trikove marketinškog svijeta, ljubavnog svijeta ili bilo kojeg drugog svijeta, i ptice na grani ih znaju. Al ne bih tako. Meni evo i sada u glavi Mikin stih koji kaže: “Ludo moja, zar ne znaš? Divno je nemati plan.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *