Kad pristaneš biti mali, onda najlakše postaneš veći od najvećih

_20180711_102914

INSTAGRAM: https://www.instagram.com/katarina__marjanovic/?hl=en

Ovo pisanje povijesti koje se trenutno događa u Hrvatskoj toliko nam daje krila da mislim da dečkima po povratku treba dodijeliti neko službeno odlikovanje za podizanje morala, nade, vjere i snova u zemlji gdje ih odavno manjka. I u zemlji u kojoj kad god poželiš napraviti nešto veliko, moraš biti spreman na to da će ti netko vjerojatno zasvirati i zaleđe i korner i out i prekršaj i jedanaesterac. Po mogućnosti istovremeno. Mani ti nogomet, puno više od pukog nogometa je ova bajka koja nam se trenutno piše u povijest, ma koliko nas pokušavali katkad uvjeriti da bajke i povijest ne mogu ni u istu rečenicu.

Kada netko pljune na to što se narod 2 sata proveseli oko tekme, pomislim – Ako svijet treba stati jer ćemo se 120 minuta (sada već tradicionalno računamo i produžetke) proveseliti zbog naših i ovoga što su postigli, a onda, brate, nek’ stane. Ali ako do sada nije stao, pričekat će i tih, nadajmo se, 90 minuta.

Ja ću pogledati.

I pogledat ću još najmanje zbog nogometa.

Na karti svijeta manji smo od makovog zrna, ako Bog da možda će i Ameri konačno naučiti gdje smo, ali vjerojatno neće. I ne moraju. Ali gledaš te ljude iz jednog Slavonskog Broda, Osijeka ili Zadra. I ne trebaš biti nogometni genije da shvatiš da ti ljudi postoje zbog te lopte. Pogledaš tog skromnog Dalića da ti dođe da poljubiš čovjeka u čelo jer je sposoban jednom nogom čvrsto stajati na zemlji, a drugom nogom pisati povijest. A desna ruka mu je čovjek koji živi četiri kuće dalje od mene. U nekom malom Davoru, selu na kraju svita, za koji nitko nikada nije ni čuo. Da samo znali da će nam slike s njim obići sve talijanske novine, mi bismo se vjerojatno bolje sredili, a mama bi stavila nove zavjese ispred kojih smo se slikali kada je prvi puta obukao dres hrvatske reprezentacije.

Kada tako mali staneš pred veliku Englesku koja te prethodno omalovažavala na svim portalima i po svim novinama pa pobijediš i njih s nekim atomom snage za koji nisi znao da ga posjeduješ, zaslužuješ da svijet malo stane.

Jer si naučio da si mala zemlja.

Cijeli život si mala zemlja, a kad pristaneš bit mali, onda najlakše postaneš veći od najvećih.

Nije ovo što se događa samo nogomet, nego i lekcije za život onomu tko je spreman učiti i tko je spreman birati od koga će učiti u životu. Koje će ti vratiti nadu u to da život ponekad još uvijek piše bajke ako mu dopustiš, unatoč svim statistikama, predviđanjima i procjenama ovoga svijeta. I da možeš sve, ako radiš srcem. Jer nije važno koliko si možda mali, ako ti je srce veliko k’o stadion. Samo to se računa. Netko će već odozgor namignuti.

Jer što želja zna što je nemoguće.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *