Život je putovanje, a na putovanjima nikad ne sumnjamo da ćemo stići tamo gdje smo krenuli

LRM_EXPORT_20180731_181814

Kada si želim olakšati život, a to je više-manje uvijek, zamislim da je jedno divovsko putovanje. Jer promatrajući nas kako odlazimo na mora i godišnje odmore, primijetila sam kako mi zapravo na putovanjima nikada ne sumnjamo da ćemo stići tamo gdje smo krenuli. Ok, možda će nam se popriječiti crveno ili dva više nego što smo planirali, možda ćemo stati na dvije benzinske više nego što smo zamislili, možda ćemo čekati na naplatnim kućicama i sat vremena, možda ćemo na raskrižju skrenuti krivo, možda će biti gužva i kilometarske kolone, možda će nam onaj iza trubiti samo da bi namiz vlastite nervoze priopćio da o vožnji pojma nemamo. Možda će i krenuti po krivu sve što je ikada moglo krenuti po krivu i još malo više od toga.

I opet nećemo ni trena posumnjati da ćemo stići u svoju malu Obećanu Zemlju u koju smo krenuli. Samo zato što je to cilj koji smo dovoljno jasno zacrtali, za koji smo radili godinu dana i od kojega nećemo odustati ni da nam se preko puta prevale sva crvena svjetla i sve kolone ovoga svijeta.

Ovu haljinu kupila sam prije 2 godine u jednom second hand shopu za 25 kn (3 eura). Ušla sam u trgovinu kao u neku malu osobnu zadovoljštinu između mrske obaveze i busa, jer to s robom je ko s muškarcima, nije zabavno kad je svaka haljina super, zabavno je kad u moru svega nađeš nešto. Ja sam našla ovo. Kad sam došla kući i navečer pogledala etiketu iz pukog uvjerenja da ova raskoš ne može bit tek neka rendom haljina, skužim da joj je na etiketi Tara Starlet i da se ovakva haljina inače prodaje za cca 80 funti, odnosno za cca tisuću kuna. Ljudi će katkad reći da nešto vrijedi 25 kn, mada možda vrijedi i tisuću. Znati svoju cijenu, a ponajviše ne prosuđivati ni sebe ni druge po tuđim mjerilima i ciframa, jedna je od najvažnijih stvari koje sam u životu i u poslu naučila. Ova haljina bješe samo istinita metafora za to. A htjela sam samo reći da sam ju kupila za 25 kn, al eto, znate mene. 😛 . . . #potd #lotd #tarastarlet #istria #croatia #adriatic #vacay #happiness #love #grateful

A post shared by ⚡ Katarina Marjanović (@katarina__marjanovic) on

Svjesni smo putem i da se more ne vidi sa starta s kojeg krećemo, svjesni smo i da brojčanik treba prevaliti određene kilometre da bismo ugledali prizor kojega na početku nije bilo ni na vidiku, mada se na mapi čini tek dva pedlja daleko. Svjesni smo i da nam u nekom trenutku može biti i zlo, svjesni smo i da će se naći tu i prizora toliko divnih da ti pamet stane, svjesni smo i da protiv nekih okolnosti nećemo moći i da ni ne trebamo moći. I ni tada nećemo posumnjati. Neće nam na pamet pasti odustati, okrenuti se i vratiti nazad jer mora još nema na vidiku, jer na putu još nismo pocrnili, neće nam na pamet pasti vratiti se jer smo promašili jedno skretanje.

Gurat ćemo naprijed s povjerenjem u putokaze, ceste i znakove na putu. S povjerenjem u “za tristo metara skrenite desno” mali unutarnji kompas koji svi imamo u sebi, a pritom ne mislim samo na GPS. S povjerenjem u druge ljude koji voze istom cestom. S povjerenjem u onoga koji vozi, s povjerenjem u to da je putovanje proces. Proces u kojemu odabereš gdje želiš stići, spakiraš se, zaboraviš četkicu za zube, nailaziš na prepreke, crvena svjetla, raskrižja, naplatne kućice, kolone i gužve. Pa potegneš još malo naprijed. Jer znaš da su naprijed i divni prizori i divni ljudi i divne uspomene koje tek čekaju da ih stvoriš. Pa ubrzaš prema cilju. S nekim ludim povjerenjem da ćeš stići tamo kamo si krenuo i da će te dočekati sve ono što vjeruješ da će te dočekati. Pa na kraju tako nekako otprilike i bude. I što bi sa životnim putovanjem bilo drugačije? Baš ništa. Samo vozi naprijed. Uvijek naprijed. I oprezno. Jer netko te ipak voli.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *