Opustimo se, nitko ne gleda

katarina-11-of-19a-1024x683

Koliko bi ovaj svijet bio ljepši kada bi nam netko objasnio da nas nitko ne gleda od 0 do 24 i da nitko ne secira svaki naš korak. Koliko bi ljudi bili opušteniji, koliko bi rasturali u svojim talentima i koliko bi bili karizmatični do beskraja da bi bio gušt sjesti i promatrati negdje sa strane ili odozgor.

Kao kada na fakultetu držiš prezentaciju i imaš osjećaj da svi za to vrijeme rade psihoanalizu tvoga lika i djela, proučavaju govor tvoga tijela i zapisuju koliko puta si izgovorio svoju omiljenu poštapalicu, a onda iz dosade to ostatak sata zbrajaju. A 95 posto ljudi ionako gleda u mobitel i u vlastita posla i ne zna izvući jednu suvislu rečenicu o tome što si ti 20 minuta prezentirao dok su ti se dlanovi znojili i srce ubrzano kucalo. Ja sam prijateljici pod satom dizajnirala vjenčanicu. Toliko o seciranju.

Uvijek se vratim na svoju priču i na vrijeme kad sam bila u bolnici, na taj period u kojemu sam intenzivno motala film u glavi u prevelikoj bolničkoj pidžami boje isprane breskve. Nije mi bilo žao ni para koje nisam zaradila ni poslova koje nisam sklopila ni stanova za koje nisam digla kredit, ni gluposti koje sam napravila. Bilo mi je žao što nisam bila dovoljno hrabra u to vrijeme raditi ono što sam htjela, što nisam prosipala karizmu k’o konfete okolo, što nisam šarmirala koga god sam htjela, što nisam namignula više puta nego što jesam i što si nisam dala priliku podijeliti sa svijetom sve što znam i mogu, makar se to ticalo ravno 5 ljudi koji neće „gledati u mobitel“ dok im govorim, metaforički i doslovno.

Ne tako davno, imala sam tetu koja je otišla prerano. Pola svog života nosila je crninu za sinom koji je isto otišao prerano, puno prije nje, puno prije nego što sam ga stigla zapamtiti, puno prije nego što je stigao iskusiti svu čaroliju svijeta. Unaprijed se ispričavala zbog toga do kraja svog života što nikome od svojih nećaka i nećakinja neće ići u svatove ni na proslave. Nikad nitko od nas tu njezinu odluku nije propitivao, nitko ne bi imao ni pravo, nikome nije ni padalo na pamet popitivati. Kada je shvatila da će otići prerano, rekla je svom bratu uz bolnički krevet da može vratit vrijeme, da bi skinula crninu, isplesala se u svim svatovima redom i bila veselija od svih nas, kao da sutra ne postoji. Jer možda stvarno i ne postoji, a kad kažemo da za nešto „ima vremena“, samo smo kolektivno – blefirali. Vrijeme nije mogla vratit.

Sve ovo ne bih li rekla, koliko bi život bio ljepši da nas se uči odmalena da se opustimo. A većinom nas nisu učili pa moramo učiti ponovno, korak po korak i dan po dan, kao dijete kada učiš hodati i držati žlicu u rukama. Da se zabavljamo, da budemo šarmantni i karizmatični, da hodamo što bi se reklo kao da su tri muškarca iza nas, da zavedemo koga nam se zavodi, da nosimo što nam se nosi, da ne čuvamo najbolju robu za svečane dane ni trenutke sreće i nove uspomene za neko sutra. Da se igramo sa životom i kad trepnemo da otpuhnemo pola prostorije jer nam je tako došlo. Nitko nas ne gleda. Oni koji su ostvareni i zadovoljni ionako gledaju svoja posla, a oni koji nisu, bar će imati što za vidjeti.

View this post on Instagram

Pade mi na pamet kako smo prosle godine u ovo doba nas tri cure krenule na zenski vikend na more. U petak nakon njihovog posla u 4 pa do nedjelje iza rucka. Taman dovoljno da ti onaj andjelak s lijevog ramena kaze da se ne isplati ici za to malo vremena i da ga vrazicak s desnog ramena nadglasa da se moru nikad ne bi trebalo reci ne. Uz to su javili i da ce bit najgori vikend za ici na more jer ce na cestama biti ona ljetna nervozna guzva kakva se biljezi samo u srcu sezone i nikad vise. Cak su nam i kad smo kretale javili da su kolone,sto je nama bilo skroz ok. Uzele smo ledene kave, smijale se i pjevale uz Narodni i izgleda rastjerale te kolone o kojima se pricalo (😂) i proklizale do mora bez jednog jedinog zastoja. U tih dan i pol stigle smo i otic u restoran i surfat i vozat se po moru i popit mojito i obavit setnju bez mobitela i izmorit se i uhvatit boju i napunit baterije, jer u dan i pol cesto stane vise nego sto bi stalo u deset dana u kojima sve otezes jer sve nesto imas vremena. Kad bi se svaki dan zivio tako ispunjeno kako se zivi na godisnjima, puno toga bi nam stalo u dane. Posla ce ionako uvijek bit, para vjerojatno ionako nikad nece bit dosta s obzirom na ljudsku prirodu, a ni jedno ni drugi ne bi trebalo imat previse veze sa stvaranjem uspomena. Napisala bih i "zivot krade, more vrati", jer ako to ne napises, navodno dodje grupa Libar, skupe ti stvari u torbu, lupe te prostirkom po glavi i moras odma napustit plazu. 😂😂😂😂 Malo sale, nikad dosta, htjedoh vam bit onaj vrazicak s desnog ramena koji ce vas podgovorit da skombinirate neki vikend izlet na more. 😜 . . . #potd #lotd #sea #adriatic #summer #summer2019 #summerincroatia #sunnyday #happiness #love

A post shared by ⚡Katarina Marjanović (@katarina__marjanovic) on

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *